Majina poezija je iskrena i hrabra. Kakva drugačija može biti, kad iskrenost i hrabrost idu ruku pod ruku? Njeni stihovi nisu samo status na društvenim mrežama koji algoritam pojede za par dana, to nije statusna poezija, već ona izvorna, duboka, nad kojom se potrebno zamisliti. Zapravo, jedina koja se može pisati u svijetu stranosti, odvojenosti od sebe, drugih, od Boga, od istinske prirode. Kroz obične, svakodnevne slike provejavaju duboka, iskonska pitanja o sebi, smislu postojanja, Bogu, svijetu, čežnji, ljubavi i odsustvu svega pobrojanog. Pjesnikinja se ne igra riječima jer ne slaže puzzle, riječi u njenim pjesmama dobijaju svoju istinsku prirodu, u kojima je zapravo njihova draž, to su riječi koje možete osjetiti, na koži i pod kožom. Nigdje ovdje pjesme ne bježe u banalnost, ne odgađaju suštinu i ne nude zabludu. Nude jednu vrstu utjehe koja je meni nalik na toplo ćebe pod koje se sklupčate kad je okolo sve led, taj mali nukleus, ono istinsko sunce koje neki nazivaju „duša“, u koje se sklupčate kao fetus. To nisu promišljene pjesme, koje spajaju sladunjave metafore u nizove koji nas ne odvode nigdje do samo pred uobraženo divljenje pjesnikovom umijeću, one su same po sebi umjeće preživljavanja, život u svojoj iskonskoj veličini koja može imati mrak jedne ogoljene pustoši svemira taman toliko koliko može imati i majskog sunca u sebi. Ove pjesme to čine baš kako treba – udaraju direktno u glavu i stižu direktno do srca.

Stevo Grabovac o knjizi „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”

Prvih dvadesetak strana možete pročitati ovdje.

The post Brodovi, bogovi i mali požari u rukama appeared first on Imprimatur.

Gvido Gverijeri je dobrodušni, usamljeni i pomalo smotani advokat iz Barija kojem se nerijetko dešava da na sebe preuzme zadatke koji više odgovaraju jednom detektivu nego advokatu. U ovom romanu za pomoć mu se obraćaju roditelji jedne nestale djevojke. Manueli Feraro se izgubio svaki trag jedne nedjelje prije više od šest mjeseci. Karabinjeri su sproveli detaljnu istragu koja nije otkrila ništa konkretno, a javni tužilac se sprema da zatvori istragu. Očajni roditelji od Gverijerija traže samo da prođe kroz istražna dokumenta i vidi da li postoji nešto što je karabinjerima možda promaklo, neka slamka spasa, bilo šta što bi se moglo sugerisati javnom tužiocu kako ne bi zatvorio istragu te time i definitivno stavio tačka na njihove nade da će saznati šta se desilo s njihovom ćerkom. Polazeći od tih dokumenata on započinje sopstvenu istragu koja će ga odvesti mnogo dalje nego što je i sam očekivao.

Prvih 29 strana možete pročitati na ovom linku.

The post Privremena savršenstva appeared first on Imprimatur.

Lirski roman Sivac i ja španskog nobelovca Huana Ramona Himenesa je gotovo nestvarno slikovit portret života u jednom nama prostorno možda udaljenom, ali po osjećajnosti i te kako bliskom andaluzijskom mjestašcetu Mogeru. Fragmentima ove priče o pjesniku i njegovom sitnom i mekanom magarcu Sivcu, autor nas vodi na lirsko putovanje kroz uličice i trgove Mogera, upoznajući nas sa dječjim igrama, živopisnim stanovnicima i njihovim sudbinama, osunčanim andaluzijskim popodnevima. Našavši u svom Sivcu najvjernijeg saputnika i povjerenika, pjesnik nam, kroz priče koje njemu povjerava, niže ispovijesti o malim životnim radostima, najdubljim strahovima, najčistijim ljepotama i pokušajima da se razumiju i život i smrt. Svakim novim fragmentom, prijateljstvo pjesnika i njegovog nježnog magarenceta samo se produbljuje i otvara sve više mjesta i za svakog čitaoca koji se odluči na ovu lirsku avanturu, oivičenu ljubičastim smokvama i lagašnim bijelim leptirima na žutim ljiljanima.

Prvih 20 strana pročitajte ovdje.

The post Sivac i ja appeared first on Imprimatur.

„Ako ste formalista, preskočite i tekst i zbirku. A ukoliko ste barem jednom bili u srči do lakata (a ko nije?), ne ispuštajte ovo štivo iz ruku. Nosite ga sa sobom u wc, na put vozom, na pauzu, u park, pod noćno svjetlo, na pijacu. Kada vam se od hladnoće zgrče nožni prsti ili uhvati bol u dnu krsta, uzmite ga umjesto rakije ili vunenih čarapa. U trenucima kada ne prepoznate odraz u ogledalu i shvatite da ste umorni od trčanja, a u stvari stojite u mjestu, okrenite stranu broj 47, jer vidjećete – niste jedini kojima nedostaju mliječni zubi.ˮ

Bojana Đerić Petrović

Prvih 19 strana pročitajte ovdje.

The post Iza vrata appeared first on Imprimatur.

Ovo nije jednostavna poezija. „Nekoliko sitnih uboda” su sve osim sitni. Sintagma iz naslova jasna je aluzija na istoimenu sliku Fride Kalo (Frida je bila inspirisana člankom u novinama o ubici koji je komentarišući ubistvo svoje žene, koju je višestruko izbo nožem, rekao: „To je bilo samo nekoliko sitnih uboda.”). Autorka uzima ovu rečenicu, već prenapregnutu simbolikom, i stavljajući je u naslov knjige (treba napomenuti da naslov savršeno odgovara zbirci), daje joj dodatna značenja koja korespondiraju sa ranijima. Ubistvom, smrću i bolom. Frida i junakinje Mihaelinih pjesama su one u kojima je nešto ubijeno i to nešto se ispoljava kroz bolna svjedočenja, kod jedne u slikama, a kod druge u pjesmama. One obje poznaju i prepoznaju stvarnost punu nasilja i ne bježe od toga da je posvjedoče.

Tanja Stupar Trifunović

NAGRADA „ČUČKOVA KNJIGA” ZA NAJBOLJU PRVU KNJIGU OBJAVLJENU U 2020. 

Prve 24 strane pročitajte ovdje. 

The post Nekoliko sitnih uboda appeared first on Imprimatur.

                 Kristina Plavšić

The post Pismo za izgubljenog putnika appeared first on Imprimatur.