Sezona uragana

Vještica je mrtva! Već na prvim stranicama romana „Sezona uragana”, čija je radnja smještena u La Matosu, fiktivni meksički gradić, saznajemo da je grupa djece u obližnjem kanalu otkrila leš u stanju raspada koji pripada osobi koju su svi znali kao Vješticu. Svako poglavlje romana, a ukupno ih je osam, usmjereno je na jedan od likova i njihov odnos s ubijenom Vješticom. Poglavlja su sastavljena iz jednog bloka teksta i napisana su upotrebom kolokvijalnog jezika koji uključuje i odlike meksičke usmene tradicije. Narativni stil za koji se autorka odlučila inspirisan je stilom Gabrijela Garsije Markesa u njegovom romanu „Patrijarhova jesen”. Fernanda Melčor je na ideju za pisanje ovog romana došla nakon što je pročitala izvještaj o ubistvu žene čije je tijelo otkriveno u kanalu u ruralnom dijelu Verakruza. Zločin je počinio muškarac koji je tvrdio da je ubio ženu jer je pokušala da ga opčini. „Sezona uragana” donosi nam nesvakidašnju ali virtuozno ispripovijedanu priču o brutalnosti, izopačenosti i nasilju.

Paradajs

Unutar luksuznog stambenog kompleksa Paradajs, dvojica neprilagođenih tinejdžera se krišom sastaju i provode vrijeme opijajući se, dijeleći mračne fantazije i kujući planove koji bi ih mogli odvesti ka ostvarenju snova. Franko Andrade, jedan od stanovnika u Paradajsu, usamljeni i gojazni mladić ovisan o pornografiji, opsesivno razmišlja o zavođenju komšinice Marijan, udate žene i majke dvoje djece. Polo, jedan od zaposlenih u kompleksu, sa druge strane, mašta o tome kako da napusti iscrpljujući posao i dom, u kojem živi sa majkom i rođakom Zorajdom. Franko i Polo, na prvi pogled, djeluju kao potpuno suprotstavljeni, ali povezuje ih njihovo stremljenje ka onome što misle da zaslužuju, a što im je uskraćeno. Suočeni s tom spoznajom, oni kuju plan koji počinje kao bezumna šala, ali prelazi u jednu duboko mračnu opsesiju koja izmiče kontroli.

Lažni zec

isprepletena je i dirljiva priča o patološkoj strasti, neostvarenom dosegu i ljudima riješenim da u perpetualnom nedostatku boljeg – sami sebe ponište. Kada Andrik odluči da zauvijek napusti tetku Idaliju, koja je koristila svaku priliku ne bi li ga kaznila za „njegovu izopačenost”, upoznaje čovjeka pod čijom prisilom ulazi u krugove prostitucije i nasilja. Za to vrijeme Zahir, Idalijin drugi nećak i jedina dobra stvar u Andrikovom životu, ne preza ni od čega kako bi pronašao Andrika i vratio ga na sigurno. S njima se naizgled mimoilaze Vinisio i Paći, dvojica prijatelja zaustavljena na sopstvenim životnim prekretnicama. Njihove sudbine prepliću se pred čitaocem i otkrivaju povezanosti koje su skrivene i samim likovima. „Lažni zec” je književni osvrt na muškost i nepomirljiv jaz između uloge i čovjekove suštine. Hrabro pisanje s istančanim osjećajem za zamršene međuljudske odnose i začetak važnog dijaloga o odgovornosti pojedinca i zajednice. Roman-preteča i provokativna najava „Sezone uragana”.

The post Meksički vrtlog appeared first on Imprimatur.

The post Lažni zec appeared first on Imprimatur.

“Do kanala su išli kroz procijep koji se izdizao iz rijeke, sve vrijeme noseći praćke i skupljajući oči toliko da su izgledale kao ušivene pred odsjajem podneva. Bilo ih je pet, a njihov vođa jedini je nosio kupaći kostim: crveni kostim koji kao da je izgarao u suhom grmlju niske trske. Ipak, bio je početak maja. Ostatak čete ga je pratio u gaćama, sva četvorica hodajući u blatnjavim čizmama i naizmjence noseći kantu s kamenčićima koje su tog istog jutra izvadili iz rijeke; sva četvorica mršteći se i odvažno hodajući, toliko neopisivo spremni da se žrtvuju da čak ni onaj najmanji nije mogao reći da ga je strah dok se krio iza svojih drugara; praćke već nategnute u njihovim rukama, kamenčić već duboko utisnut u kožno ležište, spreman da razbije prvo što mu se nađe na putu čim dobiju znak za napad; krikovi velike pitange, sve vrijeme skrivene u drveću iza njih, ili negdje u gomilama lišća koje su nasilno gurali u stranu, ili u brujanju kamenja koje je presijecalo vazduh pred njima, vreli povjetarac, ispunjen jakim zujanjem lešinara, koji su prkosili skoro potpuno bijelom nebu, i vrelom kugom koja je bila gora od šake pijeska bačene u lice i smrad od kojeg bi najradije pljunuo samo da ga ne moraš unijeti u svoju unutrašnjost, lako su brisali želju za nastavkom puta.

Ali vođa je rukom pokazao na rub kanjona i svi su se spustili na sve četiri gazeći preko suhe trave, sva petorica zbijeni toliko da su izgledali kao jedno, sva petorica, okruženi zelenim muhama, ustuknuli su na trenutak, napokon su vidjeli šta je virilo iz žute pjene na površini vode: istrunulo lice mrtvaca plutalo je među trskom i plastičnim kesama koje je vjetar donio s obližnje ceste, izgledalo je kao tamna maska koja je bubrila u leglu crnih zmija – i smiješilo se.”

Sezona uragana, Fernanda Melčor

The post Sezona uragana appeared first on Imprimatur.