Stevo Grabovac // Mulat albino komarac

Brazde tražim i na umetničkim slikama: pre svakog sadržaja zanima me može li se otkriti da ih je stvarao živ čovek. Ima li na njima tragova četkice i prstiju? Užasavaju me slike koje deluju kao da su odštampane, koje su lišene onog dragocenog milimetra treće dimenzije. I knjige bi bile zanimljivije kada ih ne bismo prekucavali i doterivali, kad bismo na njima mogli da vidimo mrlje mastila, ispravke, duge crne linije povučene preko slova, znakove uzvika i opasnosti, fusnote. (D. A. Fransoa smatrao bi da ni to nije dovoljno: taj naš brat, koji se 1814. iz Doline Marne preselio u drugi krug pakla, želeo je da gleda pisca kako sriče svoj tekst u nastajanju, kako sriče tekst kojem proverava stil i smisao.)

Stefan Janjić // Ništa se nije desilo

U naš stan, stvari su se uvijek unosile, ali skoro nikad iznosile. Uvijek smo nešto čuvali za „ne daj bože”. Nećemo bacati staru petrolejku, šta ako, ne daj bože, bude restrikcija struje; nećemo baciti stari šporet na drva, šta ako, ne daj bože, nestane grijanja; nećemo bacati staru odjeću, šta ako se, ne daj bože, zarati, biće nam za meda ovi naši stari džemperi, sasvim izgrizeni od moljaca. Vođeni tom istom logikom, vjerovatno smo čuvali i crne gumene čizme koje je baka kupila još pedesetih godina za omladinsku radnu akciju tokom koje je izgrađena već neka pruga ili neboder.

Slađana Nina Perković // U jarku

Da ponovo budem iskren, Cvetković ne misli da sam ja lošiji pisac nego što jesam, a svakako ne misli da sam gori od moje subjektivne procene. On kaže da sam prosečnjak, običnjara, prebrašnjavljeni patišpanj bez nadeva, bakteriološki ispravan, ali hemijski upitan fluid i tako dalje; uvek iskoristi neku slikovitost sa one strane pameti da opiše moje nedonošče od romana. “Objavljeno valja kritikovati, inače će da obogalji nedužnog”, kaže. Bobota mi zamera štošta, spisak je predugačak, ali ono za šta se on poslovično hvata kada je u pitanju moj rad je da isti hronično pati od autističnosti nekog od presudnih likova u romanu. Takav – najslabiji bitan karakter – čini nemogućim da moje pisanje izroni iznad otužne bljutavosti i inficira čitaoca. I priznajem, u pravu je. Moji romani pate od sindroma klimavog točka jer iznova i iznova neke od najbitnijih likova (ponekad, da zlo bude veće, to bude baš glavni) kriminalno razradim da čitalac sigurno oseti fizičku bol. On (čitalac) ne uspeva da svari niti da ignoriše ispraznost tog karaktera koji nosi ili pridržava ideju romana da u jednom trenutku dolazi do implozije, pažnja kolapsira, knjiga je odbačena, naredna se ne kupuje, tiraž opada ili u najboljem slučaju tavori, a ja nastavljam da živim definiciju osrednjosti na usamljenom vrhu Gausove krive skribomanije. Tačno reče i osta u pravu Velizar Cvetković Bobota.

Vasilije Glomazić // Antiklimaks

Zavrti globus, kaže mu, a onda zažmuri i zaustavi ga, i stavi prst bilo gde. Zašto? Zato što sam te zamolila, nemoj večito filozofirati nego uradi. Neću, jer ćeš me onda terati da idemo tamo, a tek smo završili selidbu. Ne laži, kako smo tek završili kada smo već dva i po meseca ovde. Čekaj, gde god da ubodem prstom tamo ćemo ići, apsolutno bilo gde na planeti? Skapirao si, vidiš da možeš kad se potrudiš. A šta ako se meni ne ide? Ništa, tebi se ne ide, meni se ide, saberemo i podelimo sa dva, a pošto je moja želja za idenjem jaka a tvoja želja za ostajanjem kilava, u proseku nam se više ide. I onda idemo.

Lazar Pašćanović // Spam

The post Romani kojima se vraćamo appeared first on Imprimatur.

Stevo Grabovac // Poslije zabave

Prošao sam pored još uvek živog čoveka, koji je napola virio iz unakaženog auta, i zastao – sada već nekako naviknut na stravičan prizor – uverivši se kako baš ništa ne mogu učiniti da mu pomognem. Čovek je bio sav slomljen i stenjao je glasno i grubo. Krkljao je i sa svakim dahom na usta su mu navirali mehurići krvi. Bilo mi je savršeno jasno šta ga čeka, ali on to nije shvatao i zato sam s velikim sažaljenjem pomislio na ništavnost čovekovog života na zemlji. Nisam mislio da je to što ćemo svi umreti bila velika šteta, već mi je bilo žao što mi u tom trenutku nije mogao ispričati šta sanja, baš kao što ni ja njemu nisam mogao saopštiti šta se dešava na javi.

Denis Džonson // Isusov sin

Tvrdim da je umetnost paralelnih univerzuma ili antiumetnost sačinjena interakcijom antimaterije – ili kako god da, sofisticirano ili banalno, nazovemo umetnost koja je mogla postojati, ali sticajem najšireg spektra okolnosti ne postoji – najveća riznica kulturnog blaga. I to nije nikakav misaoni eksperiment, nikakav veleslalom frontalnog korteksa, već jedna sasvim primitivna implikacija, gotovo očiglednost. U buretu nesagledivih dimenzija, pod najvećim kamenom za kupus koji um može zamisliti talože se neprebrojiva umetnička dela koja nisu ugledala svetlo dana jer umetnici nisu imali resursa da ih stvore ili, češće, sasvim obični ljudi nisu mogli da se pretvore u umetnike. Svi oni su morali da se potčine oportunitetnom trošku umetnosti; da dirinče, rade dosadne poslove, ratuju za hirove osionih vladara, za milostinju stvaraju prozaiku umesto da doprinose dubinom svog emotivnog i analitičkog bića. No, jedna od nametljivijih životnih istina je da uvek postoji neki oportunitetni trošak; ne može guzica u isto vreme i na tronožac i na klozetsku školjku sa termičkom daskom.

Vasilije Glomazić // Antiklimaks

The post Hronike samotnjaka appeared first on Imprimatur.

Ja sam žena. Jednostavno rečeno.
Gledati u mene je greh –
moram da budem pokrivena.
Čuti moj glas je iskušenje
kome morate da se oduprete.
Zločin je da mislim
i zato mi je zabranjeno da se školujem.
Treba sve da istrpim
i tiho umrem, bez pogovora.
Tek tada ću biti primljena u carstvo nebesko
gde ću gola ležati na mramornom oblaku
hraniti pravedne muškarce sočnim grožđem
točiti im vino iz zlatnih bokala
i šaputati im ljubavne pesme.

Šole Volpi, Savremene iranske pesnikinje

ZA SOFI, KOJA ĆE 2000. GODINE KRENUTI U PRVI RAZRED

Nimalo svetla igračka
ovaj svet koji ti ostavljamo.
Čak je i omot
pocepan, trake
prošarane masnim mrljama i iskrivljene.
Ipak, to je sve što imamo.
Pričekaj malo pre
nego što je podigneš. Prouči
njene ogrebotine, kako
na pojedinim mestima svetluca. Sada
zavoli to što dodiruješ
i dodirivaćeš promišljeno.
Neka svet, u tvojim rukama,
vremenom zasija. Spavaj
slatkim snom i
uvek se budi zadivljena
planinama i šumama,
zelenog pogleda i svilenkastog obraza –
draga Sofi,
najmanji feniksu.

Rita Dav, U autobusu sa Rozom Parks

EURIDIKA GOVORI

Kako ću te prepoznati u svetu mrtvih?
Kako ćemo pronaći jedno drugo?
Živeli smo toliko dugo na Zemlji
naš nebeski svod posut stvarnim zvezdama,
smena plime i oseke u našem zalivu –
kako ćemo se izboriti sa usamljenošću mita?
Dok prolazimo pokraj kanala ispunjenih daktilima,
pored čamdžije čija stopala pomno pratimo
na obali reke pisanoj i ispisivanoj
poput elegije, epa, epode.
Sećaš li se hladnih zima našeg ovozemaljskog postojanja?
Plinski rešo je goreo plavičastim cvetovima.
Mraz se neumoljivo, podmuklo spuštao.
Sumrak je večno trajao
i niko nije morao da zapisuje,
ponavlja ili pamti, nikada nije,
niti će,
jednostavnu melodiju prepoznavanja,
da zabeleži kako sam stajala na prozoru –
brežuljci su svuda unaokolo tamneli, i izgovarala,
dok je senka postajala korak
a kabanica promicala između uličnih svetiljki
Svuda bih te prepoznala.

Evan Boland, Žena bez domovine

The post Poezijom oko svijeta appeared first on Imprimatur.

Stevo Grabovac // Mulat albino komarac

Ali vođa je rukom pokazao na rub kanjona i svi su se spustili na sve četiri gazeći preko suhe trave, sva petorica zbijeni toliko da su izgledali kao jedno, sva petorica, okruženi zelenim muhama, ustuknuli su na trenutak, napokon su vidjeli šta je virilo iz žute pjene na površini vode: istrunulo lice mrtvaca plutalo je među trskom i plastičnim kesama koje je vjetar donio s obližnje ceste, izgledalo je kao tamna maska koja je bubrila u leglu crnih zmija – i smiješilo se.

Fernanda Melčor // Sezona uragana

U naš stan, stvari su se uvijek unosile, ali skoro nikad iznosile. Uvijek smo nešto čuvali za „ne daj bože”. Nećemo bacati staru petrolejku, šta ako, ne daj bože, bude restrikcija struje; nećemo baciti stari šporet na drva, šta ako, ne daj bože, nestane grijanja; nećemo bacati staru odjeću, šta ako se, ne daj bože, zarati, biće nam za meda ovi naši stari džemperi, sasvim izgrizeni od moljaca. Vođeni tom istom logikom, vjerovatno smo čuvali i crne gumene čizme koje je baka kupila još pedesetih godina za omladinsku radnu akciju tokom koje je izgrađena već neka pruga ili neboder.

Slađana Nina Perković // U jarku

Naš hodnik je svijetao. Čudno, hodnici su inače mračni, ali u naš dopire svjetlo. Usprkos svemu što ga je zatrpalo. Nikad ga ne čisti. U njemu drži jakne u kojima je studirao. Pokušala sam ih baciti, nije išlo. Navodno ih čuva za donaciju potrebitima. Dva metra cipela ga također čekaju, nosi dvoje. Jedne u kojima ide u grad i druge u kojima ide u moj vrt.
„Evo, tata, zar ne možeš zamijeniti ovo ogledalo?”, spremala se Monika za izlaz.
„Zašto?”
Tu se slažem s njim. Ogledalo je puklo samo u jednom kutu jer ga je okrznuo iznoseći televizor. Bio bi to nepotreban trošak, a i u hodniku najmanje boravimo. Sjećam se tog dana.
„Ako ga zamijenimo, bit će to kao da se ovo razbilo. A znaš koliko godina nesreće nosi jedno razbijeno ogledalo.” I moram se opet složiti s njim. Ne treba nam dodatne nesreće.
„Zato, tata, što možeš, ovo nije lijepo. A novo je uvijek ljepše.”
„E vidiš, nije istina. Sjeti se što si rekla o ljubavi i popravljanju.”
„Znala sam da ti to nisam trebala reći.”

Nada Kaurin Knežević // Dijagnoza

Četrdeset pet minuta kasnije čistio sam radni sto, neprepoznatljiv od nereda koji se na njemu stvorio od tacni, flašica, čašica, kesica i salveta. Kada sam završio, nasuo sam sebi još jednu čašu gevirctra­minera, zatvorio flašu plastičnim čepom – mrzim te čepove, ali moram priznati da mi se, otkako su se pojavili, više ne dešava da pijem vino s okusom plute – i stavio je u frižider. Sve polako i sa mnogo brige. Tako radim kad se namjerim na neki novi posao koji me čini nervoznim. Trudim se da što više odgodim trenutak u kojem ću morati da počnem i moram reći da sam stvarno kreativan u ovome.
Patološka tendencija ka prokrastinaciji, tako to zovu.

Đanriko Karofiljo // Privremena savršenstva

The post Top 5 appeared first on Imprimatur.

Zašto me budiš u 03.05
Ionako su me snovi rastrgnuli
Da kroz sanduče ubaciš vaučer
Za ugaone garniture
One gdje ljudi legnu na L
Gledaju kviz i kasni noćni program
Da u sanduče ubaciš reklamu za svježe voće
Kako svježe
kad je februar
Zašto me budiš u 03.09
kao da nisam dovoljno dugo
budna već
Godinama
Kad napokon zaspim
ti nudiš
i podsjetnik da sam za razliku od sna
u ćošku spavaće sobe
sama
I 5% popusta na obdanište
Nemam djecu ali možda
legnem da odspavam i
donesem sve tuge
tu da obdanu

Emina Elezović // Iza vrata

KONTROLA

Mogu da kontrolišem odakle i kad dolaze zvukovi
temperaturu sobe i mekoću kreveta
Mogu da kontrolišem vrijeme bježeći od njega
i sve što misliš o meni servirajući toplo ono što ti se sviđa
Mogu da kontrolišem čistoću kuće
baš zato često sumanuto ribam između pločica
ono što ne mogu dohvatiti e to me raskomada
na stotine misli
na stotine tuga

Emina Elezović // Srce zapušteno kao malinjak

POTRAGA

tražila sam boga u ladicama
među iglama dugmadima i koncima
(neko je neki dan rekao da tamo pronalazi svoju ljudskost)
u tanjirima starim džemperima novim džemperima
sveskama
prozorima morima travi
u drveću tuđoj kosi svojoj kosi zidovima pismima
samo ga u sebi nisam tražila
to bi bilo tužno i strašno mjesto za jednog boga
i još strašnije bi bilo otkriti
da je stvarno jednom bio tamo
(ja nikad nikog nisam htjela da unesrećim)

Maja Mihajlović // Brodovi, bogovi i mali požari u rukama

I

24. 4. 1957. (I. R.)
Nisi ti bilo tko, Isabel, čije su pletenice skrivale
neukrotivost kose i glas napuštenih nimfi na crkvenom
pragu.
Lako je biti ti, Isabel, kad skineš svoje poderane haljine i
zgužvaš ih na dnu ormara u kom leži tvoja mrtva majka.
Lijepo je pjevati, Isabel, njenim gluhim ušima koje ne
osjete usplahirenost tektonskih ploča u tvom glasu.
Taj nemir ispunjen tihim vapajima i procijep koji
nastaje unutar tebe.
Duša ti je razorena poput Kartage, Isabel, Rimljani su
svud oko tebe.
Bijele ruže su izgorjele u požaru. Zajedno sa školskim
knjigama.
Nisi li rekla jednom, Isabel, da postoje slagalice kojima
fale dijelovi i da su tvoj i moj život slika bez sunca i neba?
Nisi ti bilo tko, Isabel, dok sunce vežeš oko vrata i
izmičeš stolicu, ukrala si nebo svojim zategnutim
stopalima, meni si ostavila zemlju.
Sjećaš li se vatre, Isabel, kad je tvoj otac jarca nahranio
plamenom, a tvoju majku sječivom?
Čekale smo da kroz njen grkljan isteče naša budućnost.
Rekla sam ti što slijedi.
Lako je biti ti, Isabel, sa tim tankim vratom i stopalima
u oblacima.
Tako lako dok bježiš od gorkog okusa sudbine
na jeziku. Još lakše je biti ja. U zemlji je zaista tiho.

Mihaela Šumić // Imenik Laure Carvalho

BOŽJE LJUBAVNICE

Hernán Cortés ju je probudio
Udarajući drvenim križem o uzglavlje kreveta.
„Jedan je bog. Jedan je bog, nalik tebi”,
Ponavljao je uzdišući kraj njenih opustošenih udova
I milujući je svojim grubim rukama.
„Jedan je bog. Jedan je bog, nalik vama”,
Dovikivali su nagi svećenici paleći grmove ruža na trijemu.
„Jedan je bog. Jedan je bog nalik svima nama”,
Dopirali su ženski glasovi iz obližnjih soba.
Crkvena zvona su vrištala kroz maglu
Kroz mrtve obrise ljudskih kreatura,
Kroz boju osušene trske,
Kroz živuće ostatke onih koji su nalik bogu.
Hernán Cortés joj je šaputao duge oracije na latinskom
Sad udarajući križem po njenim usnama.
„Poljubi boga! Jedan je bog. Jedan je bog nalik tebi”,
Ponavljao je dok je udisala drveni miris boga.
„Ako je zaista nalik meni, ne bi me tjerao da ga ljubim
I dopustio bi da slobodno živim ljubeći i voleći one koje želim”,
Bijesno je vikala pred izrezbarenim INRI
Na vrhu križa.
Crkvena zvona su bivala glasnija,
Ruže su se besramno podale sivilu pepela
Dok su nagi svećenici stajali nad njima
Cijedeći vino kroz svoje zlatne zube.
Hernán Cortés joj je ljubio vrat
Zabadajući joj križ u napeto grlo,
„Jedan je bog, jedan je bog nalik tebi”,
Ponavljao je dok je nesvjesno gutala boga.
Crkvena zvona su se naglo stišala
I vjetar je pepeo ponio k nebu.
„Jedan je bog, jedan je bog nalik svima nama”,
Odjekivali su ženski glasovi iz obližnjih soba
Prestravljeno osluškujući njenu konačnu tišinu.

Mihaela Šumić // Nekoliko sitnih uboda

The post Imprimaturove pjesnikinje appeared first on Imprimatur.

Svojim drugim romanom, “Ka dnu”, Ana Bolava vraća nas u atmosferu svakodnevnog života u jednom malom mjestu na jugu Češke, ali ovog puta, umjesto sunčanih popodneva i livada punih ljekovitog bilja, čekaju nas prvi zimski mrazevi, neprohodne močvare obavijene sablasnom maglom, motiv zločina i tragične sudbine brojnih likova. Polaznu tačku u radnji romana predstavlja otkriće tijela nestale učiteljice u močvarnoj oblasti izvan centra grada, ali motiv zločina u malom mjestu samo je jedan od tokova priče. Autorka vješto gradi mrežu uvjerljivih likova, poput djevojčice Anjičke i samohrane majke Milade, koja radi u obližnjoj fabrici za preradu mesa živine, lokalnog novinara Petra Maleka, koji u priči o iznenadnom pronalasku leša vidi priliku koja se javlja samo jednom u životu ili Hane, koja se vraća u rodni grad, u staru kuću iz djetinjstva, ne bi li našla odgovore na mnoga pitanja iz prošlosti.

Romanom „Pre poplave” Bolava zaključuje slobodno uvezanu trilogiju o sudbinama nesvakidašnjih junaka u malom češkom mjestu Rečovicama. Hanu Strnadovu, junakinju koju smo upoznali u prethodnom romanu, više privlači podvodni svijet nego međuljudski odnosi u gradu, a njenu vilu na obali rijeke posjećuje nepoznati gost koji, po svemu sudeći, ne pripada zemaljskom svijetu. Doktorka Ratka Borski stiže vozom u Rečovice kako bi posjetila svoju pacijentkinju i na sopstvenoj koži osjeća sudar pomalo naivne i idilične predstave o životu u malom gradu sa surovom stvarnošću. Anonimna pisma stižu u pilanu porodice Vavra i dani počinju da imaju ukus pokvarene ribe.

The post Trilogija Ane Bolave (komplet) appeared first on Imprimatur.

Paradajs // Fernanda Melčor

Ali vođa je rukom pokazao na rub kanjona i svi su se spustili na sve četiri gazeći preko suhe trave, sva petorica zbijeni toliko da su izgledali kao jedno, sva petorica, okruženi zelenim muhama, ustuknuli su na trenutak, napokon su vidjeli šta je virilo iz žute pjene na površini vode: istrunulo lice mrtvaca plutalo je među trskom i plastičnim kesama koje je vjetar donio s obližnje ceste, izgledalo je kao tamna maska koja je bubrila u leglu crnih zmija – i smiješilo se.

Sezona uragana // Fernanda Melčor

Ima kuća koje ne želiš, a one ti ipak uđu u život i sa sobom donesu nove živote, čitave druge svjetove. Ima zemalja koje posjetiš i koje te čvrsto zgrabe i ne puštaju, čak i kad svim silama pokušavaš ostati turista. Šej Sena, američka crnkinja jedva zainteresovana za Afriku, koja je za nju tek mitska pradomovina, razmišlja o ovome otkad je iznenadno i nevoljno postala gospodarica Crvene kuće, ogromnog domaćinstva na sjeverozapadu Madagaskara. 

Crvena kuća na ostrvu // Andrea Li

„U redu, Holly… Čitala sam nekoliko puta Capoteovu novelu o tebi i mislim da je bio nepravedan. Ti si puno više od onog što je on napisao. I voljela bih te iznova napisati, ovaj put drukčiju od njegove zamisli, podariti ti nekakvu ljepšu sudbinu”, izgovorila sam sve u jednom dahu.

„Moja priča je već napisana. Odavno već nisam Lulamae. Ponekad žalim što me Truman nije ubio na kraju da se ne moram kriti po svijetu od takvih kao što ste Vi…”, zapalila je cigaretu, a zatim nastavila, „znate, ja nemam ništa protiv pisaca… Pravih pisaca. Smetaju mi lažnjaci, ti me najviše uznemiravaju, svakako. Kad vam ponestane ideja, samo prerovite raniju književnost i voilà. Referirate se na tuđe likove, rečenice, uvjerenja, istine i onda se nazovete umjetnicima. A i onda kad stvarate likove, stvarate ih tako da nimalo ne liče na vas, a zatim se oni u potpunosti moraju prilagoditi vama i načinu na koji vi razmišljate. Zar ne vidite koliko je to sebično?”

Herbarij svete smrti // Mihaela Šumić

The post Umjetnost čitanja u jednom dahu appeared first on Imprimatur.