Dobro došli!
Telefon: +387 66 916 202
Priča ponedjeljkom: Zec

Zec // Feđa Gudić

Njegova soba, u kući koja više nije bila njego­va, u ulici i gradu koji sanja kada se napije, gledala je na raskrsnicu preko koje su svi pretrčavali, čak i kad je rat stao. Jer navike kod ljudi su čudo, a naro­čito one u ratu stečene. One pod kožu ulaze lako i dugo se tu zadržavaju, a još lakše na površinu isplivaju. Kroz otvoren prozor njegove sobe čuo se zvuk municije u džepovima vojnika, dok su onako pogureni pretrčavali raskrsnicu i pokušavali biti brži od metka. Neki su uspjeli pobjeći, neki nisu. Kako vrijeme prolazi, sve više mislim da su ovi koji nisu uspjeli pobjeći od metka bolje prošli. I nisam jedini koji tako misli. Često sam vidio ljude kako polako prelaze tu raskrsnicu, vukući jednu nogu za drugom, ukočeni, usporeni, očekujući kraj sa druge strane puščane cijevi. Vidio sam ih razoča­rane kada bi prešli raskrsnicu. Živi s vana, a opet, mrtvi iznutra.

Ponekad sam na toj raskrsnici ili u njenoj bli­zini nalazio razne stvari. Noću je tu bio najveći promet, ipak je mrak najbolji plašt i zaštitnik, tako da su ljudima ispadale razne stvari dok su pretrča­vali sa jedne na drugu stranu ulice. Bilo je tu čakija, leptir-mašni, sirove kafe, slušni aparat, a čak sam i zlatni lančić sa malim privjeskom u obliku srca tu našao. Poslije rata sam taj lančić dao jednoj djevojci, dao bih joj i ono malo zlatno srce, ali sam ga izgubio. Ona meni nije ništa dala, jebiga, ne možeš uvijek biti gornji. A najvažnija stvar koju sam na toj raskr­snici našao bio je jedan dječji pištolj na vodu, kopija njemačkog kultnog lugera, crne boje, skoro pa nov. Svoj pištolj, odnosno pištolj amidže rahmetli, osta­vio sam u kući, a počeo sam da u futroli nosim ovaj luger na vodu. Jednom, dok smo kisnuli jedan pored drugog u rovu, sa vodom skoro do koljena, a iznad naših glava rat je baš taj dan imao neku pro­slavu, tako da je grmjelo i iz oblaka i iz oružja, moj komšija Zec mi je dao rakiju, jabukovaču, domaću, godište ’91. I ja sam, od tada, umjesto vode, u luge­ru imao domaću 48 stepeni jaku jabukovaču.

„E baš bi’ volio vidjeti lica onih koji bi te zaro­bili i našli ti taj pištolj na vodu”, reče Zec smijući se, dok je pokušavao da pripali cigaretu koju je zaštitio kapom, jer je kiša padala sve jače.

„Luger, drug moj, model P08, patentirao ga Georg Luger, Austrijanac, a ne kako se često misli Nijemac, 22 cm dug, a na vodu, nije šala”, rekoh, dok sam Zeca gađao rakijom iz pištolja. Obojica smo imali tamnozelene kabanice. Moja je bila podera­na na par mjesta, ali još uvijek funkcionalna, dok je Zec imao barem tri broja manju kabanicu, tako da su mu rukavi bili skoro do lakata. On onako visok i štrkljast sa malom kabanicom ličio je na strašilo iz „Čarobnjaka iz Oza”, dok smo nas dvojica, gledaju­ći nas zajedno, u rovu punom vode i blata, izgledali kao da smo ispali iz nekog filma Davida Lyncha. Smijali smo se, onako mokri do kože, smrznu­ti, ludi od sebe, izluđeni od rata. Uvučeni u ludilo kao u riječni vrtlog iz kojeg se nikako nismo mogli izvući, osim smrću. Ne znam da sam se više ikad u životu tako slatko nasmijao.

„Volio bih umrijeti u ratu”, reče Zec jednom dok smo usred zime išli po drva u Batušu.

„Pa s obzirom na to da je rat, ta želja bi ti se mogla uskoro i ostvarit”, rekoh, dok sam upregnut kô magare vukao sanke pune mladih bukovih drva po snijegu koji je bio skoro do koljena.

„Samo malo prošetaj ulicom i to je to, sljede­ća stanica – ahiret. I rat je završen, barem za tebe”, rekoh sav zadihan.

„Ma, ne to. Nego da me recimo srčani strefi u snu. Kontaš? Ne bih baš volio ni metak ni grana­te, ne podnosim dobro krv. Jebiga. A ovako, zaspô, srčani i mirna Bosna. Budući da je rat, nema dže­naze, samo te zatrpaju i to je to. Ljepota, uostalom, puno je jeftinije umrijeti u ratu nego u miru. Znaš i sam kako su skupe dženaze.”

„Jest. Ionako sad nema tih zajebancija.”

„Ma znam. Ali fakat ne bih da sam sav krvav i da tako umrem. Neuredno mi je to. Ako već moram da crknem u ratu, ja bih da je to u snu i da je srčani.”

„Dobro, drug, ako pogineš od granate ili od metka, ja ću svima reći da si umro od srčanog udara.”

„Dogovoreno.”

Zec je umro u martu 2020. godine, od raka pluća. Iz bolnice su ga vratili da umre u svojoj kući.

Jedno jutro je ušao u wc, sjeo na kadu, zapalio ciga­retu i umro. Sad se smije negdje gore, dok u nekoj kafani na izlazu iz Mliječnog puta pije pivo, udobno izvaljen u nekoj stolici satkanoj od zvijezda. Tačno ga mogu zamisliti.

Gdje pronaći priču Zec?

Priča Zec nalazi se u zbirci Prije kabura – mrak. Knjigu možete naručiti preko naše internet knjižare ili pronaći u odabranim knjižarama.

Iz medija:

Radio Sarajevo: “Prije kabura – mrak” novo djelo Feđe Gudića: Najteže je biti čovjek

Knjiga:

Dodaj komentar