Dobro došli!
Telefon: +387 66 916 202
Priča ponedjeljkom: Pseto

Pseto // Zoran Plavšić

Jutros je minus stiskao iz sve snage, ali njegov stisak nije imao ni pola snage od onog juče, kad se stara godina grčevito zadnjim atomima snage držala za nas kao posljednji list na kalendaru. Bijela para brzo se stapala sa okolinom i nestajala uklanjajući tragove moga kretanja. Pod nogama su tupo odjekivali koraci. Onaj neugodni osjećaj hladnoće ispunjavao je ne odveć debelu zimsku jaknu, spuštao se niz nogavice i stalno požurivao moje još uvijek bunovne i snene korake. Iza sebe sam osjetio neko kretanje. Osvrnuo sam se.

Pas. Pratilo me nepoznato i neugledno pseto. Mršavo i poniženo. Nisam obraćao pažnju. Nasta­vio sam da hodam. Imao sam neka neodložna posla. Osjećaj kretanja nekoga iza stalno je pozivao na dodatni oprez. Mislio sam da nema čega de se pribo­javam. Da je imao kakve namjere, već bi mi odavno prišao. Skočio bi na mene željan igre ili bi već zalajao zbog nečega samo njemu znanog. Ali ništa od toga se nije desilo. Ipak sam se okrenuo.

On je išao za mnom i nije imao namjeru da pro­mijeni putanju. Gledao sam njegove korake. Nevoljni i teški, kao kišom natopljeni vojnički šinjel, vukli su se tik iznad zemlje. Zaustavio sam se. Neko vrijeme sam tako stajao i gledao u njega. Zastao je i on. Nije ni gledao u mene. Posmatrao je negdje u stranu. Nije čak ni repom mrdnuo. Obješene uši govorile su da ni on nešto posebno ne brine zbog moje reakcije. Izgledao je kao i svaki drugi pas koji nije jutros našao poznato lice niti osmijeh na njemu.

Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da mu uputim poziv. Moj posao možda i nije bio tako neodložan. Nije to bila ni šetnja kojom sam želio da započnem dan. Bio je to moj posljednji osvrt na godi­nu koja je odlazila sa naših ulica. Sa prozora, krovova i ledom okovanih ulica.

Ipak sam čučnuo. Bojao sam se da nije ni tražio moju pažnju. Nekoliko trenutaka čekao sam njegov pogled.

„Dođi”, pozvah ga.

Čekao sam. Trenuci dugi kao jesenji sat ispod strehe štaglja dok dobuje kiša sporo su prolazili. Oklijevao je. Ipak, dozvao sam ga. Bilo je potrebno više od riječi. Dugo, dugo mu je trebalo da mi priđe. Nije mahao repom, ali nisam to ni očekivao. Pomi­lovah ga. Ne rekoh mu ni riječi. Malo mu dlanom namreškah krzno. I dalje nije mrdao repom.

Ćutao sam i gledao ga u oči. A on… Slomlje­nog pogleda, nije mi vjerovao. Okrenuo se i otišao još poniženiji, bjedniji i tužniji. Gledao sam za njim. Nastavio je putem kojim je već išao.

Teški koraci nosili su umorno i iznemoglo tijelo.

Gdje pronaći priču Pseto?

Priča Pseto nalazi se u zbirci Rodeo u Donjem Vakufu. Knjigu možete naručiti preko naše internet knjižare ili pronaći u odabranim knjižarama.

Iz medija:

Zoran Plavšić: Rodeo u Donjem Vakufu

Knjiga:

Dodaj komentar