Priča ponedjeljkom: Preživjeli

28/02/2022 u kategoriji Blog 0

Preživjeli // Berislav Blagojević

Moje ime nije važno. Nije važno ni kada ni gdje. Važno je da se dogodilo i važna je istina. A istina je da sam uzeo nekoliko knjiga iz napuštenih kuća. Istina je da sam bio kukavica i da sam dezertirao čim se ukazala prva prilika. Istina je i da su me uhvatili nakon svega tri dana. Pored potoka. Gladnog, iscrpljenog i dizenteričnog. Sramota. Sramotna istina.
Predviđao sam i prije tog suludog pokušaja da će kazna biti rigorozna, ukoliko me uhvate. I bio sam u pravu. Komandant je zakazao moje smaknuće u zoru narednog dana. Nisam mnogo razmišljao o smrti prije ovoga. A i zašto bi balavac od osamnaest ljeta razmišljao o smrti? Čekajući zoru u improvizovanoj ćeliji-štali, ni na roditelje nisam mislio. Čak ni na stravične grčeve u stomaku nisam pomišljao. Mislio sam na smrt.
Moja bi trebalo da bude brza i bezbolna. Smrt strijeljanjem. Uobičajena u vremenu rata. Čitao sam to u Uputstvima. Biće njih pet. Mojih ubica, mislim. Potencijalnih krvnika, zapravo. Znam i ko su, jer njihova imena komandant je preglasno izgovorio na sastanku u kući prekoputa daščare u kojoj sam bio zatočen. Sve ih poznajem. Neke bolje, neke tek površno. Za jednog, na primjer, znam da ima ženu i sina od dvije godine. Možda će baš njegovo zrno da me usmrti? Ako tako bude, njegov sin vjerovatno nikada neće doznati da mu je otac ubio čovjeka. Po naredbi, doduše. Uzeo život. Hm. Šta bi bilo da se život može podariti po naredbi? Glupost! Glupost bi bila i da to dijete sazna za svog oca. Šta ono ima s tim? Uostalom, možda to uopšte neće biti on. Možda će metak onog drugog biti fatalan. Da, onog što ima oca alkoholičara i pomalo retardiranu sestru. To bi bilo zgodno, zar ne? Ukoliko bi njegova porodica nekad i saznala za to, ne bi bilo važno. Otac bi takvu spoznaju povratio iz sebe u nekoj birtiji, a sestra ionako ne bi razumjela. Hm. Dobro. A šta ako bude onaj treći? Siroče. Taj nikoga nema. Osim vojske, razumije se. Može biti da će, pod uslovom da preživi ovaj rat, postati profesionalni vojnik i naviknuti se na ubijanje. Prema tome, ili će me upamtiti kao prvu recku, ili će i mene pomiješati s ko zna koliko lica pretočenih u brojeve. Doduše, ne postoje garancije da će voditi evidenciju. Hm. Četvrti i peti su katastrofalan izbor. Komandant je zaista ispao potpuni idiot kada je blizance odredio za streljački vod. Šta ako obojica budu imali košmare zbog toga? Kao da nije bilo dovoljno jednome upropastiti život? Kao da je komandanta briga koliko je života upropastio? Valjda je zato komandant. Ima želudac. A ne kao ja, koji ni najbjedniji obrok od okoraka hljeba ne mogu da svarim. Hm.
Ima još nešto. I to sam čitao u Uputstvima. Jedan od njih petorice dobiće pušku napunjenu ćorcima. Oni to znaju. Ali ne znaju koji od njih me sigurno neće ubiti. Takva su pravila. Navodno, to dželatu pomaže u smislu difuzije odgovornosti, odnosno, stvaranja ubjeđenja da je upravo on taj koji je pucao praznim metkom. Tako barem piše u Uputstvu. Ne piše, međutim, ništa o mogućnosti preživljavanja strijeljanja. Hm. A meni se u ovom trenutku odista dopada ta ideja. Zamisli samo! Njih petorica pucaju. I, naravno, ubijaju me. Kasnije se prepiru i svaki od njih tvrdi kako je upravo on ispalio ćorak. Nose moje tijelo da ga sahrane u obližnjoj šumi. Rasprava se nastavlja i sva petorica se zaklinju da me nijedan od njih nije ubio. I svaki od njih je čvrsto ubijeđen u to što govori. Pošto znaju da je jedna puška zaista bila napunjena ćorcima, nemoguće je nekog od njih uhvatiti u laži. A ako neko ne laže, onda govori istinu. Istina je, dakle, da sam preživio strijeljanje, jer svih pet članova streljačkog voda svjedoči tako. Istina je da sam prvi slučaj koji je nakon strijeljanja nastavio sa svojim životom. Makar u glavama ove petorice.