Dobro došli!
Telefon: +387 66 916 202
Priča ponedjeljkom: Noćna zvona

Noćna zvona // Ninoslav Mitrović

Snijeg je zameo varoš. Sve se pretvorilo u bijelu pustaru bez kraja. Iz daljine se nazirao samo zvonik što se poput džinovske ledenice dizao u nebo. Prošla je skoro sedmica od Bogojavljenja, a ciča opet stegla pa pršti pod nogom i u kućnoj gredi. Baš nekako tada, jednu noć dok sam se gonjen nesanicom okretao u postelji, začuh jasno kako selom zvone zvona. Njihov se jasan zvuk kroz ledenu noć spuštao u sokake sve do moje kuće. Naježih se sav jer u ovo doba crkva ne zvoni, osim ako u selu nije požar ili kakva druga nesreća.

Stana je spavala okrenuta leđima. Ćušnuh je, ali ona ni da mrdne. Kroz nos, pritisnut jastukom, šišti ravnomjerno dahom što joj jedva primjetno pomjera ramena.

– Stano, čuju se zvona! – rekoh tiho, a potom opet malo glasnije – Čuješ li?

Ali nju ne probudi ni zvono ni moj glas. Posljednjih me dana nije ni primjećivala. Biće da je opet zbog mojih karti i rakije. Ne krivim je. Poroku sam svom bio rob najodaniji.

Ledeni se dah samoće obmotao oko mene drhtavicom, i ja opet navukoh jorgan na sebe. Mora da mi se u ovom kasnom vaktu pričinilo. Možda sam zvona samo uobrazio u polusnu. Tek što ponovo sklopih oči pokušavajući da zaspim, čuh opet jasno metalni zvuk kako odzvanja samotnom zimskom noći. Pod kožom me bode hiljadu iglica. Nema sumnje, čujem zvona jasno kao da je dan. Nisam ih uobrazio.

Krenuh opet rukom prema ženi, ali na pola puta zastadoh. Ustao sam iz kreveta tražeći odjeću, ne paleći svijeću da nju ne probudim. Navukao sam na sebe gaće, čakšire, dolamu i preko toga još debeli gunj, ali jezu iz sebe i dalje nisam uspijevao da istjeram. Vatra se u kući već odavno ugasila, ali studen u kostima bila je jača od te hladnoće. U meni je bila ciča poput one napolju, posute sa vedrog neba punog zvijezda.

Godine me pritiskaju i sve iz mene lagano čili i curi. Sve smeta i sve je čovjeku teško i naopako kad ostari. Pod kao za inat škripi ispod mene dok ja hodam na prstima tražeći po njemu stazicu da se tiho iskradem, ne budeći Stanu. Njen tihi dah stade. Okrenuh se ka krevetu da vidim spava li. Osvijetljena mjesečinom, ona je budna stajala skupljena u ćošku, sa grčem u rukama sklopljenim preko grudi. Izraz njenog lica me prestravi. Gledala je u mene netremice od plača podbulim očima, uokvirenim tamnim kolutovima nesanice. Nije progovarala. Samo je gledala u mene, izmiješanih tuge i straha u pogledu. Šta sam toliko zgriješio, nisam se mogao prisjetiti.

– Stano. Prepade me. Šta je bilo? Reci!

I mene je stegnuo nekakav jed pred ovim gorkim zidom tišine što ga moja žena podiže između nas. Pružih ruku prema njoj, ali ona je uzmicala, sve se više stišćući u ćošku.

– Šta ti je, Stano? Šta sam sad uradio?

Nije odgovarala. Samo me njene oči nijemo ubadaju iz one tame. Svetac, priznajem, bio nisam. Popiti sam znao, pa i zakartati se, ali nikad toliko da zaboravim svoje postupke. Stana se na me ljutila, ali bi je ta njena huja prošla brzo kako je i došla. Ali u njenim očima sad nisam vidio ljutinu, a ona se u ćošku grčila kao da želi uteći. Ne znajući šta da kažem pred njenim pogledom tišine, upitah je za zvona.

– Ja eto čuh kako crkva zvoni, pa krenuh da pogledam da se štagod u selu nije desilo. Noću zvona nisu dobar znak. Ti nisi ništa čula?

Muk.

Mene sve steglo od te ćutnje. Da mi bar kaže šta se desilo, da se pokajem i zatražim oprost. Ovako, moji grijesi stoje iza zatvorenih vrata, čiji ključ ima samo moja Stana. Okrenuh se i izađoh u hladnu noć. Studen u srcu veća je od ciče napolju.

Hodao sam uskom prtinom. Po pokorici snijega, osvijetljene mjesečinom, bljeskale su iskre. Sitne iglice su nestajale pa se opet ukazivale. Prolazio sam kraj plotova i kuća tamnih prozora. Izgleda da niko nije čuo zvona, inače bi negdje gorjela svijeća ili lampa. Bio sam sam sa zvijezdama što su treperile s nebesa. Možda sam uistinu sve samo umislio. Ali pijan nisam.

Gubim li možda razum? Tu mi misao prekide jasan zvon što se u čistoj zimskoj noći čuo nadaleko. Ali opet niko nije palio svjetlo. Hladnoća u meni postajala je sve veća. Zavlačio sam nos u okovratnik, hučući paru unutra ne bih li se malo zgrijao, ali uzalud. U kostima studen drhti, a u srcu trepti nemir. Zvono je zvonilo na mahove. Primijetih da se broj otkucaja povećava svaki put. Sad je zvono izbilo četiri puta. Nakrivih svoj džepni sat prema mjesečini. Velika kazaljka stajala je na šest, a mala na jedan. Prislonih ga uhu. Ništa se nije čulo. Malo metalno srce je stalo. Nisam mogao ocijeniti kada, da li danas popodne ili noćas kad sam se po postelji prevrtao. Pogledah mjesec iznad sebe. Još je bio mlad, umotan u sjajan prsten što se rasipao po ledenom nebu. Nije moglo biti više od dva sata iza ponoći.

Nastavio sam hodati uskom prtinom, što se u dva kolska traga vukla drumom. Zapadao sam u okolni snijeg, koji bi u neko bolje veče škripao pod nogama. Ali večeras, kad su misli crne i srce mrzlo, ništa se čulo nije. Samo ono zvono što opet poče jasan i zlokoban poj nad ravnicom. Uz kičmu mi se penjala jeza, bivajući sa svakim otkucajem sve jasnija. Kad i peti put otkuca, preda mnom se ukaza mjesečinom osvijetljen zvonik, zaboden u tamno zimsko nebo. Bivalo je sve hladnije iako sam se umotavao u gunj, navlačio kapu na uši, dahtao u prsa grijući nos od zime. Jeza nije popuštala.

Bio sam pred crkvenom kapijom. Noge mi se tu odjednom svezaše i ja počeh da se kližem i posrćem. Padoh u snježni nanos, hladan i vlažan, ali opet nekako topliji od moje jadne duše. Dok sam sa sebe otresao snježne iskre, zvona se opet oglasiše, tik iznad moje glave. Jednom odzvoni dok sam otresao snijeg sa gunja. Dvaput, kad ugledah kapu kako se crni u snijegu. Treći put je udarilo zvono, i ja je digoh i stadoh da mlatim snijeg s nje. Dok je četvrto zvono odjekivalo nebom, kapu nabih nazad na glavu. Peti put se muklo oglasi i ja zakoračih iz nanosa nazad u prtinu. Sa šestim udarcem što ostade da odjekuje u zvoniku, krenuh ka ulazu.

Sve je opet utihnulo. Opet se grobna tišina treperavih zvijezda spustila na zemlju, po kojoj samo tiho šuška snijeg. Hodao sam polako, nesigurno. Kad bijah pred vratima što su poluotvorena zjapila, zastadoh. Unutra je bio samo mrak i sjena. Nikakav zvuk nisam mogao čuti. I baš kad sam krenuo da zakoračim unutra, umalo se od straha ne sruših.

Pred mene iz crkve banu Miloš, crkvenjak. Kako me ugleda, tako bez riječi obori pogled i skoro se očešavši o moju ruku, sjuri se prtinom ka selu. Ostadoh nijem pred vratima dok je on, ne osvrćući se, kao tamna tačka nestajao u beskrajnoj bjelini. Ne stigoh da ga upitam zašto je zvonio, već pitanje promrmljah onako tiho za sebe. Dubok glas iza mene tad mi odgovori.

– Zvoni jer se avet prikazuje u selu.

Jeza hladnija od zimske noći uspinjala mi se kičmom. Kad se okrenuh ka crkvi da vidim ko mi to govori, još me veći užas presiječe. Sav u bijelom, blijed od mjesečevog svjetla, pred njom je stajao Luka kiridžija. Sve to ne bi bilo čudno da ga prije deset dana nismo ukopali na groblju iza crkve. Grobnim glasom on tad reče:

– Zdravo, Petre. Došao sam po tebe.

Zavrtio se tad oko mene i zvonik i dvorišni plot. I nebesa posuta zvijezdama okretala su se vrtoglavo iznad mene, svjetlacima mi bljeskajući pred očima. Pridržah se za nekakav kolac da se ne srušim. Pokojni Luka iskorači iz sjene i krenu prema meni. Drhtao sam dok se u svom bijelom pokrovu, tamnog pogleda na beskrvnom licu, primicao sve bliže.

– Ne… – tiho sam izustio.

– Došao sam da te vodim, Petre. Ne boj se.

Nisam imao snage da podignem glavu i da ga pogledam. Gledao sam u svoje opanke uronjene u snijeg. Prekrstio bih se, ali mi ruka teška pa samo mlati o bok.

– Kud da me vodiš? Nije mi vrijeme – dahtao sam gušeći se u strahu.

On je bio sve bliže i bliže. Zaklanjao je svjetlost tamnom sjenom što se, činilo mi se, protezala u nebo.

– Ne možeš više ovako, Petre.

Skoro sam zacvilio.

– Aman, još sam mlad, još mogu štošta uraditi. Nemoj me radi žene i djeteta.

– Radi njih sam i došao po tebe.

Podigoh pogled ka njemu. Nije u mene gledao strašno, već nekako blago i tužno.

– Kako radi njih? Šta pričaš?

Ali nisam sačekao da mi odgovori. Pred njegovom ispruženom rukom skočih na noge i pojurih koliko me noge nose. Bježao sam kao bezglav kući. Padao sam usput, dizao se ne otresajući snijeg. Hladnoća je poput bodeža sjekla prsa, ali ja sam ne stajući jurio, sve dok ne upadoh u avliju. Na moj užas, tamo je stajao Luka, čekajući me.

– Ne vrijedi ti da bježiš. Kojim god putem da kreneš, samo na jedno mjesto možeš stići.

Ono malo snage što je ostalo u grudima ja pustih kroz grlo i počeh da se dernjam dozivajući Stanu. Sve je to zvučalo kao nekakav jedva čujan pisak. Slab sjaj svijeće dopirao je iz kuće, ali niko nije otvarao vrata, pa ja uđoh unutra teškom ih mukom gurajući.

Soba je bila hladna i tamna. Svijeća na stolu osvjetljava mali krug i polusvjetlom zahvata ćošak nasuprot vratima spavaće sobe. Tamo stoje tri siluete koje uplašeno gledaju prema meni. Vidim da je to Stana sa djecom. Ja iskoračih, a oni se sabijaju uza zid, sve više spuštajući se na pod kako se ja primičem. Kad priđoh na nekoliko koraka od njih, nađoh ih kako se tresu, glava oborenih u pod. Nisu me gledali. Ni onda kad sam ih pozvao.

– Šta vam je?

Sve mi se mutilo. U glavi kovitlac, a pod kožom gmiže hiljadu plamenova. Šta se događa? Sanjam li? Tako je! Mora da je san. Evo sad ću se probuditi i biti u svom krevetu kraj svoje usnule žene.

Ali uzalud sam se naprezao. Ja se iz svog košmara nisam budio, a ona je i dalje klečala na podu ispred mojih nogu, čvrsto grleći Mariju i Radoslava, naše dvoje djece. A i njih dvoje oborili glave pa me ne gledaju. Šta ću jadan? Kad bih samo znao šta se zbiva.

Ugledah tada krajičkom oka, preko ramena, da se nešto bjelasa iza mene. Sledih se kad se okrenuh i vidjeh da je i pokojnik ušao u kuću za mnom. Stajao je ogroman, kao da se prostirao od stropa do poda.

– Izlazi, prepadaš mi čeljad! – zaječah.

– Ne vide oni mene – odgovori on.

– Kako ne vide? Pa što su se skupili onako u ćošku? Boje se tebe, eto zašto! Izlazi kad ti kažem!

– Kažem ti da me oni ne mogu vidjeti.

– Pa šta im je onda?

Rukom pokazah na njih, gledajući u Luku koji mirnim glasom reče:

– Vide tebe, Petre.

Zebao sam slutnjom.

– Pa vide me, nego šta. Kao što me svaki dan gledaju.

– Ali i ti si mrtav.

Kamenio sam se užasom sa svakom njegovom riječi.

– Kako mrtav? Šta pričaš? Nisam mrtav. Stano, jelda nisam mrtav? Djeco moja, živ sam, pogledajte me.

Oni su i dalje kao tužno klupko počivali na podu. Ćerka jednom pogleda naviše, ali opet u strahu obori pogled.

U očima su mi se mrzle suze. Gledao sam u Luku. Ćutke, on mi pruži ruku.

– Dođi.

Oborih glavu i skrušeno pođoh za njim. Samo da ga izvedem iz kuće da mi ne plaši čeljad. Vodio me je prtinom nazad do crkve. Nisu se više čula zvona. Sve je bilo ušuškano u kao pamuk gustu tišinu. Bivalo je sve hladnije. Vidjeh da idem otkopčane dolame, bez gunja. Ali studen više nisam osjećao. Pratio sam svog sablasnog vodiča, koji je klizio putem u pokrovu bjeljem od hladne kore na tlu.

Uđosmo na kapiju i prođosmo zvonik. Luka me je vodio preko snijegom prekrivene porte, kroz maleni voćnjak, niz blagu obalu do seoskog groblja. Pratio sam bijelu priliku što je lepršavo migoljila između krstača, tamnih zasada u hladnoj bjelini. Pratio sam ga kad prođosmo kraj starog oraha i njegove humke, kraj koje ne zastade. Vodio me je dalje, ka šumarku, gdje se kao tamna kupa nazirao jedan svjež grob. Snijeg još nije bio napadao po njemu, što je značilo da je iskopan prije dva ili tri dana. Na uzglavlju zaboden krst. Luka stade pokraj njega. Ja stadoh na nekoliko koraka od njega.

– Dođi – reče mi, pokazujući rukom – Pogledaj.

Snebivajući se, zakoračih van prtine i uđoh u snijeg. Spuštao sam se ka humci polagano. Stadoh nasuprot pokojnika koji mi je pokazivao na krst. Pogledah u njega i od strave se kao proštac sruših na zemlju. Na krstu je bilo upisano moje ime.

Tjelesnom bolu čovjek lako nađe oduška. Vrisne da sve odjekne i gotovo. Ali neobjašnjivog se užasa što učas sveže i noge i usta čovjek ne može jednostavno riješiti. S njim potone na najcrnje dno. S njim gosti vlastitu propast. Gledao sam tako, u tom užasu ukočen, svako slovo svog imena. Mjesečina je ureze u drvetu činila još tamnijim i jasnijim. Zaklopih oči u namjeri da otjeram priviđenje, ali kad ih ponovo otvorih, pokojni je Luka u svom bijelom pokrovu još stajao tamo. Ispod njega svježa humka i u njoj neko moga imena. Sudeći prema Lukinom prekornom pogledu, taj neko je bio veoma sličan meni.

– Ovdje ležiš već tri dana.

Gutao sam kamen što se penjao u grlo i davio me.

– Već tri dana ustaješ iz groba i prepadaš ljude po selu. Svoju čeljad ponajviše.

Ćutao sam.

– Znaš li kako je tvojoj ženi bilo kad se nakon tvoje sahrane probudila usred noći i kraj sebe u krevetu zatekla tebe kako budan zuriš u nju?

Pognuo sam glavu. Da nisam u onoj jurnjavi izgubio kapu, sad bih je gnjavio u ruci.

– Svakom dođe kraj, al’ ti, brate, to nikako da prihvatiš.

Pogledah ga. Prekor u očima prerastao je u brigu. Ali mu je mjesec otkrivao blag osmijeh u uglu usana. Sjede na humku. I ja sjedoh kraj njega. Trljao je obraze, a kad primijeti da ga gledam, nasmija se.

– Navika. Nije mi hladno, ali eto još radim neke stvari kao za života.

Gledao sam ga i sam se čudeći kako zimu više ne osjetim. Trljao sam obraze poput njega, ali samo su prsti klizili preko obrijane kože.

– Ponudio bih te cigaretom, ali mrtvi ne puše – reče. – I meni bi, pravo da ti kažem, dobro došla jedna. Ali nemam kod sebe ništa. Sve mi oduzeli dušmani, i duvan i kresivo.

Sa sjetom je gledao u šumarak ispred nas.

– Nema više ni hrane ni pića. Ali pravo da ti kažem, meni je sad svejedno. Lak sam kao pero, bez ijedne brige. Ali vidjećeš već – potapša me po koljenu smijući se vedro.

Ćutali smo tako neko vrijeme pod mjesečinom, sjedeći na humci u kojoj je počivalo moje zemaljsko tijelo.

– Kako to da ne znam da sam umro? – upitah prekidajući tišinu.

– Nema ti tu, brate, neke razlike. Sve je isto, samo polako prestaješ da osjećaš – reče Luka. – A obično neko dođe s one strane da te o smrti obavijesti, kao ja sad tebe.

– Pa kako to da nisi odmah došao, već tek nakon tri dana?

– Došao sam ja odmah, ali si ti zažmirio i uši zapušio na moje riječi. Sjećaš li se?

Odmahivao sam glavom.

– Pa jasno da se ne sjećaš. Svakom je život mio. Svako hoće bar još malo da ga produži i odgodi put na onaj svijet.

– Pa šta sad? – pitao bih ga još koješta, ali u ovom se pitanju saže sva moja znatiželja.

– Krenućemo onim puteljkom tamo u šumarku. Pa gdje nas odvede.

Škiljio sam u mjesečinom osvijetljeno drveće ispred nas.

– Ne sjećam se da je tamo bio ikakav put.

– Pa živi ga ne vide. Samo mi.

Sjedili smo opet tako ćuteći, sve dok se meni ne poče ukazivati srebrnkast trag na nebu, kao da mjesec tka ljestve odozgo, spuštajući ih u onaj šumarak ispred nas. Ustadoh, a za mnom i moj vodič.

– Idemo li? – upita me.

Mislio sam da će mi biti mnogo teže odgovoriti.

– Idemo – rekoh.

Krenusmo tako lagano, korak po korak, u susret stazi što se otkrivala pred nama, jasnija i svjetlija od svega okolo. Hodali smo i u njoj nestajali, kao dvije sićušne tačke u sve većem sjaju. Kao dvije čestice pravremena, što i same svjetlost postaju.

Gdje pronaći priču Noćna zvona?

Priča Noćna zvona nalazi se u zbirci Gluvo doba, koju objavljujemo početkom februara ove godine. Knjigu ćete prvo moći naručiti preko naše internet knjižare, a potom pronaći i u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije. Uskoro više detalja!

Utisci čitalaca:

Dejan Ognjanović

Goodreads

Ostale knjige Ninoslava Mitrovića:

Dodaj komentar