Dobro došli!
Telefon: +387 66 916 202
Priča ponedjeljkom: Noć na Golom brijegu

Alla Gruzinskaja u sobi bez prozora (iz priče „Noć na Golom brijegu”) // Mihaela Šumić


„Alla Gruzinskaja”, rekla sam grizući usnu i pružajući ruku gospodinu Andrejeviču. On se osmijehnuo i odmah sjeo iza visokog štafelaja.
„Još malo podigni bradu”, rekao je gospodin Andrejevič držeći ruku na bradi, kao da pokušava pronaći simetriju mog umornog tijela.
Nema ništa simetrično i savršeno u umornim tijelima, samo povremeni titraj iscrpljenosti u kojem se i koža čini preteškim teretom za nošenje. Majka je često bila umorna, mislim da sam se rodila s njenim umorom, bilo ga je previše da ne bi bio nasljedan. Živjele smo u kući koju je izgradio čovjek koji ju je nekad volio, ne, on nije moj otac. Kad god bih je pitala gdje je moj otac, odgovarala bi sa: „Nezahvalnice, zar ti majka nije dovoljna!?” Odmah nakon toga bi počela plakati, a ja bih stajala, ukočeno i prestravljeno. Nisam mogla podnijeti plač odraslih, to mi je uvijek izgledalo pomalo groteskno, odrasli ne plaču, oni ne smiju plakati, ali moja majka jeste. Morale su proći godine da bih naučila kako se ponašati u tim trenucima, a to je s vremenom već postalo dio svakodnevice. Uspijevala sam tako što bih na nju gledala kao na sestru, kao na dijete mojih godina, drugaricu, poznanicu, siroče koje je samo spavalo na ulici. Pripovjedač se mršti, vjerojatno misli da sam zbog majke završila na Golom brijegu, što nije pogrešna pretpostavka, ali ne zbog toga što je bila slaba ili zbog maglovitog postojanja mog oca. Moj otac, gdje god da je, vjerojatno i ne zna da ima kćer.
Možda je tako i bolje jer zasigurno ne bi želio živjeti u domu u kojem je ljubav naručena i prolazna kao život uzaludnih ljudi. Moja majka je svake subote tražila ljubav u sobi bez prozora. Svim drugim danima soba je bila zaključana, a subotom navečer bi u vrtu sjedilo nekoliko muškaraca koji su, sve vrijeme pucketajući prstima ili mrmljajući neke od starih pjesama, strpljivo čekali da majka otvori vrata i prozove njihova imena. Njih dvojica ili trojica bi odmah pohrlili ka sobi bez prozora, a majka bi zalupila vratima. Čulo bi se škripanje, udarci, nekakvi oštri zvukovi koji kao da su se urezivali u bijele zidove sobe i nizali u beskrajnom ehu. Nakon što posljednji trzaj hrapavih muških glasova odjekne kućom, majka bi otvorila vrata sobe i izašla van, zapalila cigaretu, a zatim prozvala neka druga imena. Za to vrijeme, ona dvojica ili trojica bi izašli iz sobe bez prozora i uputili se ka izlazu iz kuće, sve vrijeme zakopčavajući hlače. Ostalim danima majka je bila umorna, nikad nisam znala zašto, ali pretpostavljala sam da ima veze sa sobom bez prozora, iako mi nije bilo jasno što se unutra zbiva. Soba je bila prazna, u njoj, samo jedan prljavi dušek i kiseli miris od kog sam se ježila. Bijeli zidovi su trunuli od tog ustajalog smrada koji se uvlačio u svaku njihovu poru, u dušek, u pod i strop, na kojem se žuta mrlja svakim danom sve više i više širila, kao da će ga jednom cijelog progutati, a napuklina, koja se svakim titrajem produljivala, za sobom povući krov, koji će se jednog dana sručiti na majku i dvojicu ili trojicu muškaraca koji u tom trenutku budu unutra.
„Majko, a što radite u sobi bez prozora?”, pitala sam je kad mi je bilo devet godina.
„Tražimo ljubav”, odgovorila je majka.
Ne znam da li sam tad znala da laže ili sam to otkrila tek kasnije, ali bilo je utješno, bar tad, vjerovati da je majka umorna od traganja za ljubavlju. Da li ju je ikad našla, ne znam, jer je tri godine kasnije umrla, ostavivši me samu u toj kući, bez oca, bez odgovora i s jednom sobom bez prozora, iz koje su me proganjali zvukovi koji su svake subote, pa i nakon njene smrti, bivali sve glasniji. Mjesec dana nakon što je umrla, u vrtu su se pojavila trojica. Nisu znali da je majka umrla, tako su mi rekli. Pomalo zbunjeno su ušli u kuću i počeli me ispitivati. Pa kako je umrla, što joj je bilo i znam li ja što je ona radila u toj sobi, s njima i drugim muškarcima.
„Tražila je ljubav”, rekla sam im, ni sama ne vjerujući u to što govorim.
„Je li je uspjela naći?”
„Ne znam”, grizla sam usnu.
„A da je potražimo zajedno kad smo već tu?”, rekli su nekako podrugljivo, a ja sam klimnula glavom.
Otvorila sam vrata sobe i, užasnuta smradom, napravila nekoliko koraka natrag. Njih trojica su već stajali unutra, kao da ga uopće ne osjete.
„Uđi da nađemo tu ljubav”, dobacio je jedan.
I ušla sam, sve vrijeme pokušavajući zadržati dah. Gurnuli su me na dušek, svukli me i rekli da u meni postoji točka u kojoj je skrivena ljubav. Okrenuli su me na stomak, a zatim se, jedan po jedan, obrušavali na mene proizvodeći one hrapave i glasne zvukove. Boljelo je kao da su me rasporili i iz mene istrgli sve što su mogli, iščupali život iz mene i u njega zabadali nož. Jedan me okrenuo na leđa. Voli da se gleda, rekao mi je. Njegova pljuvačka kapala je na moje kapke i kad god bih pokušala otvoriti oči, postajali su sve teži, a ona žuta mrlja na stropu bi se udvostručila, napuklina bi titrala brže i na trenutak sam pomislila da će se krov sručiti na nas, da ćemo umrijeti jer smrt je izgledala tako blizu, ali na kraju, uz popratnu hrapavost glasova koji su oblikovali nerazumljive riječi, moju unutarnjost su nespretno ugurali natrag i još nespretnije me zašili ostavljajući me da ležim pod žutom mrljom u sobi bez prozora satima nakon što su otišli. Kad sam napokon uspjela ustati s dušeka, na ormariću u hodniku sam pronašla nekoliko rubalja, dovoljno za hranu, bar za narednih mjesec dana. Vrijeme je prolazilo, a svake subote je sve više muškaraca sjedilo u vrtu i čekalo da prozovem njihova imena, jer brzo se saznalo da moja majka ima nasljednicu, i to dobru nasljednicu. Počela sam ići kod jedne Rumunjke kad mi je bilo četrnaest godina.
„Ona ti vidi sudbinu”, rekao mi je jedan od muškaraca kad sam se rasplakala u sobi bez prozora. Mislim da sam samo s njim pronašla ljubav. Bio je učitelj, razgovarao je sa mnom prije nego bi me svukao, čitao mi je Puškina i Durova i govorio mi da bi mi oni sigurno pisali pjesme ako bi me ikad vidjeli. Voljela sam te trenutke bezbolnog traganja za ljubavlju i samo s njim nisam osjećala tu mučnu bol i još mučniju utrnulost kao s drugima.
„Ovdje vidim patnju. Puno patnje. Neka mrlja. Ovdje vidim tvog oca. Prolaznik. Šetač. Nestalan…”, svaku kartu je primicala svijeći, „dijete, tebi treba čišćenje, kad je pun mjesec, skini se i izađi van, treba te obasjati njegova svjetlost. Tad se okreni dvanaest puta i uđi natrag u kuću.”
Učinila sam kako je rekla i osjećala sam se bolje narednih nekoliko dana. Bila sam toliko zadivljena da sam ubrzo nakon toga sama gledala sudbinu iz karti. Naučila sam što koja znači i kako da ih tumačim, od novca koji su mi ostavljali svake subote sam kupovala svijeće i knjige koje nisam znala čitati. Učitelj je dolazio i drugim danima kad bi mu žena otišla u Moskvu kod sestre, a to je s vremenom bilo sve češće. Učio me čitati i uvijek mi je donosio još knjiga, koje sam za kratko vrijeme sama čitala, jednu za drugom, svakim danom otkrivajući sve više o svijetu, o životu van majčine kuće i sobe bez prozora. Bilo mi je petnaest godina kad je gospodin Andrejevič došao u Skole. On je slikar, slika žene koje se bave mojim poslom, to mi je rekao učitelj. Nisam znala što je moj posao jer nisam radila ništa, bar nisam imala osjećaj da nešto radim, ali svakako sam obećala učitelju da ću otići s njim do ateljea. Nekoliko dana kasnije sam ležala na krevetu u sobi gospodina Andrejeviča. Pripovjedač se još uvijek mršti, kao da želi da pređem na stvar. Pa, gospodin Andrejevič me slikao, trajalo je to nekoliko sati. Bila sam toliko umorna da mi je tijelo svakim satom sve više i više tonulo u udobnost kreveta.
„Jesi li umorna? Hoćeš da napravimo pauzu?”, pitao je gospodin Andrejevič ispravljajući leđa.
Klimnula sam glavom i iz suknje izvukla karte bacivši ih na krevet. Voljela sam gledati u te karte, ne svaki put zbog tumačenja, samo mi je njihov izgled pružao neku vrstu utjehe. Umirivala me činjenica da iza svake slike, načina na koji je okrenuta, njenog broja, mjesta i reda postoji odgovor, možda onaj odgovor koji sam godinama tražila od majke.
„Ah, karte”, promrmljao je gospodin Andrejevič.
„Da”, rekla sam tiho.
„Time se baviš kad ne privodiš muškarce, je li?”
„Da.”
„Jesi li bila na Golom brijegu?”
„Ne.”
„Sačekaj Ivanjsku noć i otiđi na Goli brijeg, tamo idu žene koje se time bave”, rekao je znajući da nemam što izgubiti čak i da odem na taj Goli brijeg.
Klimnula sam glavom i obećala si da ću otići, tad je već bilo samo nekoliko dana do Ivanjske noći i znala sam, u svojoj već razorenoj nutrini, da ću tamo pronaći odgovore. Pripovjedač klima glavom, jedna priča manje.

Gdje pronaći priču Noć na Golom brijegu?

Priča Noć na Golom brijegu nalazi se u zbirci Herbarij svete smrti. Knjigu možete naručiti preko naše internet knjižare ili pronaći u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

Iz medija:

Bookvica.net: „Štefica Cvek”: obrazloženje nagrade i nagrađenih dela

Oslobođenje: Knjiga “Herbarij svete smrti”: Apoteoza autentičnih žena

Karike.ba: Rod i nasilje u djelima Lane Bastašić i Mihaele Šumić

Knjige Mihaele Šumić:

Dodaj komentar