Priča ponedjeljkom: Mundijal

21/02/2022 u kategoriji Blog 0

Mundijal // Adnan Šehić

Od moje kuće do Brajkine prodavnice bilo je sigurno pet kilometara. Lažem, bilo je mnogo manje, ali tako je to zamišljala moja dječja mašta. Otada sam smatrao da su najsretnija ona djeca čije se kuće nalaze tik do prodavnice jer su mogla kad god požele izaći iz svojih avlija, trknuti do dućana i potrošiti koji dinar bez imalo muke. Ja, kao što rekoh, nisam bio te sreće. Pa i onda kada bih imao koji dinar za žvake ili lizalo, bilo bi mi jako mrsko otići do prodavnice, jer, pobogu, do nje ima čitavih pet kilometara. Kako moj džeparac ne da se nije prihodio redovno, nego ga uopće nije niti bilo, odlasci u prodavnicu bili su mi čista obaveza koju su mi nametali moji roditelji. Ujutro bi se ustalo, na TV-u redovni obrazovni program: Branko Kockica, Opstanak… Majka bi mi u ruke tutnula novac i platneni ceker (da komšiluk ne vidi šta se kupuje), a ja bih, buljeći u TV, govorio kako ću krenuti odmah, čim prođe hljebara, jer nema potrebe da čekam da hljeb stigne, moglo bi se to i odužiti. Hljebara je, naime, bio naziv za kamiončić marke TAM dobojske pekare koji bi ranoga jutra razvozio hljeb po okolnim selima i koji je morao proći pokraj naše kuće jer je nastavljao dalje, prema Johovcu i Kotorsku.
Majka gotovo nikada nije imala strpljenja u mom čekanju da prođe hljebara, nego bih svaki put uz ćušku krenuo po hljeb, paštetu i eurokrem, koji bi se uvijek kupovao na veliku molbu mene i brata – jer šta će nam eurokrem kad još ni marmeladu nismo pojeli. Meni su pričali, a ja se toga nisam sjećao, da sam u prodavnicu počeo odlaziti kao jako mali dječak, čak toliko mali da mi se ceker vukao po cesti jer nisam imao snage da ga nosim kada bih ga natrpao hljebom i kiflama. Možda je ta priča o malom dječaku koji željno iščekuje da ga pošalju u dućan i sasvim istinita, tako da su se poslije svi pitali otkud tolika muka kada me se pošalje u prodavnicu. A moja muka odnosila se na moga brata jer nikako ne mogu da se sjetim da su njega ikada poslali u prodavnicu da nešto kupi. Taj teški zadatak uvijek je padao na mene. Bila je to moja muka u djetinjstvu, kao što će kasnije muka biti odlazak na posao. Ko zna, možda su to tajne odgoja pa su me roditelji na taj način pripremali za svijet odraslih, u kojem se život odvija po šablonu i u kojem nema vremena za gledanje jutarnjeg programa.
Upravo zbog toga moj brat nikada neće znati koliko ima od naše kuće do Brajkine prodavnice. Ali ja znam. Kao što znam da se daljina između dvije tačke ne mjeri u metrima niti u kilometrima, nego prazninom ljudske duše i sjećanjem do koga se može doprijeti. To sjećanje između mene odraslog čovjeka i mene dječaka iznosi tačno onoliko koliko je Brajkin dućan udaljen od moje kuće. A muku ću nositi još dugo u životu jer je upravo to razlog da moj život bude repriza i da ja zauvijek zamrzim tu riječ. Tog dana kada je Piksi na Mundijalu u Italiji uvalio Špancima dva komada, ja sam se nalazio otprilike na pola puta do Brajkine prodavnice, jer me otac poslao po dva sarajevska piva i kutiju 57. Sjećam se dobro ljetne vreline, sunca u zenitu i oznojenih ruku. Nosio sam dres Crvene zvezde (Hajdukovog, čiji sam navijač bio, nije bilo da se kupi), plavi šorc i plastične sandale. I sjećam se tišine. Tišine koju nikada do tada nisam čuo. Zatim je proključalo. Zemlja se zatresla. Iz avlija, kuća, ljetnih kuhinja zaorilo se: Gooooooo!
Kada sam ulazio u Brajkinu prodavnicu, sav zadihan od trčanja i pomalo zabrinut jer sam usput razbio jednu flašu, već se davala četvrta repriza gola. Bolje sreće nisam bio ni u povratku, jer me je drugi Piksijev pogodak zatekao opet na pola puta. Jedva sam stigao do kuće kako bih pogledao reprizu gola. Ostala mi je utjeha da smo prošli u četvrtfinale i da ću sljedeću pobjedu dočekati udobno zavaljen u fotelju. No prevario sam se kao i mnogo puta do tada. Nije više bilo pobjeda; u dimu i odjeku topovske pucnjave nestalo je jedne države i jedne reprezentacije kojoj je malo falilo da bude najbolja na svijetu. A bio je to Mundijal na kom su se ostvarivali snovi.
Toto Skilaći bio je posljednji izbor italijanskog selektora Azelja Vićinija. On je iskoristio pruženu priliku i ostvario svoj san, a Italijani će svoj domaći mundijal vječno pamtiti kao Magične noći Tota Skilaćija.
Ja ću našu zadnju pobjedu na Mundijalu zauvijek pamtiti kao reprizu, a u duši će tokom godina i svih narednih mundijala ostati onoliko praznine koliko iznosi razdaljina od moje kuće do Brajkine prodavnice.

Gdje pronaći priču Mundijal?

Priča Mundijal nalazi se u zbirci Četiri šakaša i na male. Knjigu možete naručiti preko naše internet knjižare ili pronaći u odabranim knjižarama.