Priča ponedjeljkom: Muke po Sofoklu

Muke po Sofoklu // Goran Dakić

Bio je to jedan od prvih ispita na drugoj godini.

Zbunjeno se i dobrano preplašeno mnoštvo gurkalo pred vratima dvadesetpetice.

Jedni su ponavljali Geteovu definiciju svjetske književnosti, drugi su pokušavali da se sjete šta je sve Jason morao da počini prije nego se dokopao zlatnog runa (možda je u blizini Atlantide sreo Pekića!), a treći su nabrajali dijelove Petoknjižja, brzo provjeravajući u krupnim puškicama, takozvanim „sačmaricama“, da nisu štogod preskočili.

Sve u svemu – običan ispitni dan.

Došao sam da gledam i da slušam, jerbo su antički mitovi ništavni aforizam naspram studentskih, što će reći da studentariji, čiji sam i sam dio bio, nije vjerovati.

Da li profesor zaista hoće da zna zašto su orlušine Prometeju kljucale džigeru, a ne, na primjer, lijevi bubreg?

Da li njegov asistent po sto puta zakera sa Sfinginom zagonetkom, pa traži da se student dosjeti i odgovori na pitanje kako to da je baš Edip, od svih mudraca, znao odgovor na njeno pitanje?

Bez odgovora na ovakve i slične vprose, građani atinski, u boj se ne ide.

Pogotovo ne na polje prepuno teške artiljerije svjetske književnosti.

Evo profesora, evo i asistenta.

Hodnik zamre.

Ulazimo, korak po korak, strah po strah, u učionicu.

Svi se, dabome, otimaju za posljednje klupe, iako je ispit usmene legitimacije.

Asistent, koji je uzgred Saša Šmulja, saopštava rezultate pismenog i bilježi ko na usmeni želi da izađe, a kome opet treba još par nedjeljica da se boljše spremi.

Jedno djevojče, koje je na pismenom pazarilo čvrstu osmicu, sjeda pred strašni sud.

– Hoćete li Vi, kolegice, birati pitanje ili da ja postavljam?

– Vi, profesore, svakako.

– Onda Sofokle. „Car Edip“.

– Mogu li, profesore, da napravim koncept?

– Možete.

Potraja pisanije.

U nekom trenutku poče odgovaranje. Koje je ličilo na puko prepričavanje Sofoklove tragedije. Te Edip je rođen ovdje, te njemu su prorekli ovo, te ga mati pusti niz rijeku… Kasnije je, kaže studentkinja, Edip na drumu sreo ćaću i ubio ga.

– Kako se zvao Edipov otac? – pita profesor.

U učionici – muk.

Djevojka ćuti i nabira obrve. Pokušava da se sjeti, ali ne ide.

Čestita druga godina se komeša i pokušava da joj došapne: Kralj Laj, kralj Laj, kralj Laj.

Da li su ova djevojka i Dule Dabić Hajduk bolovali od iste bolesti?

Da li su bili podjednako nagluvi?

Da li su kolege (svakako i kolegice) šaputale na pogrešno uho?

To niko, što reče Sokrat, ne zna, osim bog, ali se zna da su im odgovori i posljedice bile u gram jednake. Djevojka pokuša razumjeti prošaptano pa onda bubnu:

– Kralj Leo!

U učionici po drugi put muk.

Profesor je pogleda volšebno preko naočara, ovaj put njegove obrve bijahu visoko izdignute.

Niko ništa ne govori. I taman kada su svi očekivali da će „biser“ proći nekažnjeno, prozbori Šmuljin bariton:

– Kolegice, Leo je Martin, ali to je već „Odiseja“!

Gdje pronaći priču Muke po Sofoklu?

Priča Muke po Sofoklu nalazi se u zbirci Mrlje na šanku. Knjigu možete naručiti preko naše internet knjižare ili pronaći u odabranim knjižarama.

Iz medija:

Nezavisne: U kafani se mogu čuti veće istine nego na akademijama

Knjiga: