Dobro došli!
Telefon: +387 66 916 202
Priča ponedjeljkom: Krava

Krava // Radmila Karlaš


Niko ne pamti da su kiše lijevale kao te jeseni, ne posustajući. Ono malo lišća brzo bi bilo isprano bujicama, pa nije imalo ni boju, onako ugaženo na tlu.
Stari Kijo kašljao je svoj duvan, ovlažen kao nikad do tada, više nego što ga je onako upaljenog i zadimljenog uvlačio u pluća. Ovo je bog odlučio da ljude okupa prije ukopa, govorio bi, sjedeći uporno ispod nadstrešnice na jedinom zaklonjenom dijelu. Djeca su virkala iz kuće, zaboravljajući na sve igre napolju, muvajući se besposleno po kući i smetajući. Stoka je u oborima zlosretno mukala, roktala, meketala, kokodakala i oglašavala se na bezbroj nemoćnih načina. Kada se Mijo zaustavio pred kućom u skvašenom ovčijem gunju, opanaka zamrljanih blatom, podviknuo je na čeljad da mu se maknu s puta, jer je već gramzao u kuću, prljajući podne daske, i ne gledajući Kiju, koji je kašljucao svoj duvan. Bujica je nanijela mrtvu kravu iz obližnjeg zaseoka, rekao je ženi i požurio da uzme opremu. Eno ih dolje, seljaci hoće da je odvuku, pa im treba pomoć. Plače kô sinja kukavica, rekao je brzo, još videći onog sirotog čovjeka gustih obrva, kako nadlanicom briše nos. Prošle godine mu je sin stradao obarajući drvo u šumi, pa mu je iza njega, osim snaje, ostalo i osmoro djece na kazanu. A on je imao malo šta osim te krave.
Na seoskom putu ispod proplanka, krava se već nadula, a osim Mije požurilo je još seljaka sa užadima, letvama, kolcima, pa su počeli ubrzano da rade oko uginule životinje. Ubrzo su lešinu vukli uzbrdo, smjenjujući se dva po dva, naprijed ili pozadi. „Šta ćeš s njom?”, povikao je Mijo na onog nesretnog seljaka, a ovaj mu je rekao da u blizini njive sa djetelinom ima jedna rupčaga gdje hoće da je baci i potrpa. I vukli su tako sirotu kravu uzbrdo do rupčage i prevalili je preko ruba, gdje je pala u blatnjavu vodu.
Kijo je kao i obično kašljucao pred kućom, kada je žena Miji protresla ruku. „Idi vidi šta je, kažu da je ona krava ponovo došla vamo.” Skočio je u trenu. Kako sad došla? Nije se valjda još šta od marve utopilo u bujicama. Seljaci su stajali na putu sa odronjenom zemljom i kamenjem, zvijerajući u onu kravu razrogačenim očima. Jeste, ista je, rekao je jedan, evo joj one svijetle fleke na boku. Krava se već raspadala i svi su okrenuli glave da udahnu malo vlažnog vazduha kroz onu kišu što se slijevala. „Šta ćemo sad?”, pitao je Janko s kraja sela, pa predložio da je zakopaju negdje blizu, gdje je bujica sigurno neće ponovo pomjeriti. Ljudi, biće zaraze u selu ako se ovo ponovi, govorio je. Ali onaj seljak čija je krava neće ni da čuje. Opet je brisao nos nadlanicom, molio, prijetio i plakao da kravu ponovo bace u onu jamu. Janko je treptao kroz kišu prema Miji, crvenog i nabreklog volovskog vrata, a onda dugačkim koracima prišao strvini. Na boku krave vidio se precizan rez nožem, nije tu bilo tragova zuba neke životinje, već mesarskog znanja, iskustva. Mijo je, vidjevši u šta ovaj gleda, problijedio, gotovo povratio, pa pustio da mu kapuljača na kabanici sklizne niz glavu. Ja ovo ne mogu, zaroktao je na pola glasa, ali ga je Janko strogo pogledao i prišao seljaku. „Slušaj vamo, Vinko, još ovaj put ćemo ti pomoći da prebaciš ovu kravu gore i onda smo kvit. Je li ti jasno?” Sutradan je kiša padala još jače, i dan poslije, pa još nekoliko dana, a Mijo je, ne čuvši više šta bi sa onim Vinkom i njegovom kravom, pomalo odahnuo, te je, čim je svanulo, poslao ženu sa čabrom mlijeka sirotanu, da nahrani djecu. Nije išla sama, sve žene iz sela su ponijele koliko su mogle, neka jaje, druga pile, komad sira ili proje. Uputile su se gore u povorci i Mijo ih je ispratio pogledom, dok je Kijo kašljucao kao da ga se sve to ne tiče. Hoće beštija da okupa prije ukopa, ponavljao je zureći u kišu, na šta je ovaj odmahnuo rukom.
Janko je ušao u kuću prije žena, koje su još hodale nizbrdicom prema selu. Čak je i Kijo ušao za njim, lupivši drvenim vratnicama, koje su se zaklatile na šarkama. „Svi”, pogledao ga je ozbiljno, motajući cigaru od duvana za kesom o pojasu. Janko je klimnuo glavom. „Reko sam ja vama, kiša pere prije ukopa. Ali svi, puno brate, puno.” Mijo je kroz prozor posmatrao žene kako zastajkuju da bi pomogle jedna drugoj. Jedne su plakale, druge odmahivale glavom, a neke samo ćutale gledajući pred sebe. A ovako je bilo. Janko je vukao ragu sa dva trupca koje je voda nanijela iz šume, kada je ugledao svoju Rosu, baš je ona prva izašla iz kuće, naslonila se na
trošni zid i povratila. Onda su se pojavile ostale. Priletio je, odgurnuo žene i ušao u kuću. Smrdjelo je kao u paklu. Komadi mesa sa zelenim muhama i crvima bili su razbacani svud po velikom drvenom stolu nasred kuhinje. Ognjište je tinjalo, ali su se vidjeli ostaci nagorjelog mesa koji su širili nepodnošljiv smrad. Djeca su poumirala gdje su se zatekla. Jedno
su našli napolju kod pojate, a svud okolo bilo je tragova bljuvotine.
„I snaja?”, pitao je Mijo Janka. „I ona, i stari Vinko. Svi mrtvi. Neka je bar Vinkova žena umrla na vrijeme”, promrmljao je Kijo dimeći kao vlažna drva. Crkla je sirota za sinom jedincem, pa nije doživjela da vidi kako se ognjište gasi.
„Pa da idemo da ih ukopamo?”, Mijo je pogledao u Janka, čija je vilica još podrhtavala. „Pa da idemo.” Žene su već stizale svaka svojoj kući, one uplakane sad bez suza, a one zamišljene sad posvećene djeci ili poslujući ubrzano po kući. Muški su se lagano penjali uzbrdicom, noseći lopate, nijedan ne mareći za bujicu koja se slijevala i svaki im korak uranjala u blato. Za njima se vukao čak i stari Kijo, više žvaćući nego pušeći onu svoju cigaru, ugašenu i vlažnu, ali on to kao da nije primjećivao.

Gdje pronaći priču Krava?

Priča Krava nalazi se u zbirci Lutak. Knjigu možete naručiti preko naše internet knjižare ili pronaći u odabranim knjižarama širom BiH i Srbije.

Iz medija:

Nezavisne: Radmila Karlaš, rođena kao književnica, novinarstvu se posvetila

Radio Beograd 2: Oko Balkana / Gosti emisije su Radmila Karlaš i Đura Miočinović

Knjige Radmile Karlaš:

Dodaj komentar