Priča ponedjeljkom: F31 Osmijeh

07/03/2022 u kategoriji Blog 0

F31 Osmijeh // Nada Kaurin Knežević

Mario se na sprovodu svoje majke smijao.
Smijeh se nije mogao ni čuti ni vidjeti. Mogao se osjetiti u njegovoj blizini, na vršcima dlaka. Nitko nije primijetio. Uz sve zagrljaje koje je primio, nitko mu se nije dovoljno približio.
„Moja sućut”, redala se familija, prijatelji, poznanici i mnogi koji su taj dan odlučili iskazati poštovanje prema njegovoj majci. Sprovod je bio velik. Lakše je izaći iz kreveta na sunčan, proljetni dan. Neobično snažan i hladan vjetar za zagrebačku nizinu uvlačio se pod kapute i bridio po šmrcavim nosevima.
„Predivna obitelj.”
„Velika tragedija.”
Pogled na obitelj uz lijes uvijek nosi u sebi neku svečanost. Nema velike razlike između svadbe i pogreba. Običaji se poštuju, poznato je kako se treba obući i svi pogledi su upereni na obitelj. Nekad su i količine suza izlivene na pogrebu iste onima koje padnu na svadbi. Obitelj je tražila da lijes bude zatvoren. Prometna nesreća unakazila je tijelo, a i zbog djece. Mario je imao samo 15, njegova sestra Antea 13.
„Tako mlada.”
Marija se vraćala s nekog seminara u Slavoniji. Radila je kao psihologinja u srednjoj školi i u svojoj ordinaciji kao psihoterapeut.
„Toliko je ljudi pomogla.”
Nepredviđena brzina ili manjak koncentracije, nije se znalo, ali u jednom trenutku njen život je prestao voziti. Iza nje je ostalo beživotno tijelo, olupina auta, suprug, dvoje djece, dvoetažni stan u jednom zagrebačkom potkrovlju i nekoliko pacijenata.
Mario je mirno stajao, prihvaćao sućut promatrajući sve suze na licima. U jednom trenutku, osjetio je kako mu radost struji tijelom. Oteo mu se osmijeh, jedva primjetno, u malom kutu usana i ostao s njim cijeli sprovod. Sestra nije mogla prestati plakati. Otac ih je oboje držao blago za ramena, naginjući se glavom sestri svakih pet minuta kad bi tuga navalila.
Škola se posebno potrudila. Pozvali su i neke od njenih bivših generacija. Jedan cijeli razred je došao s bijelim ružama u rukama, a najnježniji među njima pripremio je i pjesmu. U dogovoru s obitelji pročitao ju je kraj groba:
Draga Marija,
hvala.
Osmijeh i zagrljaj mogu živjeti vječno,
u srcu; u duši.
Toliko ste ih podijelili,
lete.
Roj bijelih ptica,
s nama, nad nama.
Hvala za let.
Hvala za visine.
Nosimo vas na krilima.
Sestra mu se u tom trenutku srušila. Stričevi su ju brzo izveli iz gužve. Otac i on ostali su stajati uz grob dok su po lijesu padale bijele ruže. Iako nevidljiv, osmijeh mu nije silazio s lica.