Dobro došli!
Telefon: +387 65 544 969
Poezija u kutiji od ružinog drveta

Piše: Aleksandra Marilović

Odlučimo li se da s police prihvatimo u ruke poeziju Kristine Plavšić, javiće nam se elegičan ton njenih stihova s otmjenim prezirom ostarjelih ljubavnica koje kao da nakon toliko godina nekome stidljivo odlučuju da otvore staru i mistično privlačnu kutiju sa sjećanjima. U ovom slučaju, to će biti onaj najčistiji oblik lirske poezije ili kako ju je stari, pronicljivi Vuk volio nazvati – ženskom pjesmom.

Poezija Kristine Plavšić kao da je nastala dugim šetnjama pored rijeke Une – muze gotovo svih pjesnika iz ovoga kraja. Prilazi nam u susret kao žena sa dugim mirisnim šalom i zaboravljenim listom u kosi, jer ovo je lirski dnevnik pisan rukom pjesnikinjine sjete. Upravo tako njena poezija i „tumara” tražeći nekakvog izgubljenog putnika (kako slovi naslov). Pogodite ko je taj putnik! Niko drugi nego – čitalac!

Miljković veli: „Kada govorimo o sadržaju u pesmi to je kao kada govorimo o zvezdama u vodi.” Upravo tako. Kristinini stihovi odista su štampani preliv boja iz njenog oka, naivan pokušaj da se ljudima saopšte svi ti pejzaži koji su se prelamali kroz prizmu godišnjih doba u dugim pjesnikinjinim šetnjama. Ovo je poezija boja i pejzaža.

„Slike koje ćemo pamtiti / kad ovoj ljubavi dođe kraj, biće uokvirene / u zlaćane ramove ovih kestenova, pod kojim sam / tonuo u tvoje usne, onoga ljeta / u ulici pored Une.”

Tačno je rečeno da ako poezija ne dolazi prirodno, kao drvetu lišće, bolje da ne dolazi.

Kristinin stih je slobodan, oslobođen rime, podijeljen u strofe koje su njena misaona cjelina. Njena pjesma je poput bolešljive, gradske djevojke, majčine mezimice: osjetljiva, sapetog nervnog sistema, s ponekim suvišnim ukrasom  koji se ogleda u naglašenom isticanju „ključnih riječi” u pjesmi, tj. prenaglašenom pjesničkom izrazu.

Ovo je zapis slikara ekspresioniste, a jezik ove pjesnikinje je isuviše kondenzovano isparavanje emocije. Otuda i najčešći motiv – snijeg. Dominantno osjećanje – tuga. Ritam pjesme nosi spontanu unutrašnju melodiju elegije:

„Da li ćemo se bar po tugama umjeti prepoznati, kad smo ljubavi odavno vezali oči?” – pita se pjesnikinja.

Dok poput putnika (sada nam je već jasno da smo to mi) lutamo ovim redovima izgubljeni u magli, upornost čitanja će nas darivati đerdanom stihova ove osirotjele plemkinje, koja ima samo da nas ponudi čajem i obiljem duha:

„Čaj od šipurka poslužio mu je kao ogledalo / iz koga su se presijavale neke rumene bistrine.”

Iskoristivši epistolarnu formu, pjesnikinja dopušta sebi lirski odušak i potvrđuje Andersenova putopisna svjedočanstva o našim krajevima: „Koliko je lišća po drveću, toliko pjesama na usnama toga naroda. Ona ima svoje vlastite korijene i smjelo će se razviti kao jedno od najljepših drveća Evrope.”

Upravo iz ovog razloga moramo zahvaliti svakom pjesniku što održava to drvo (maternji jezik), a poezija je njegov najodvažniji, najčistiji, najdublji izraz.

Poezija Kristine Plavšić izgleda mi kao čitav jedan grad na Uni u koji sam kao čitalac doputovala. Iz njene mudrosti sam shvatila koliko je i moja usamljenost sasvim prirodna.

Ova zbirka pjesama opasno prijeti da vas obuzme svojom nazaštićenošću i nevinošću. Oprez zato.

„Pismo za izgubljenog putnika“ možete kupiti u svim knjižarama „Kultura“ u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u ovim poslovnicama Pošta Srpske, kao i preko naše internet knjižare

Dodaj komentar