fbpx
Jovana Marović o Marku Miljanovu: I čovjek i junak

Nedavno mi je poznati filmski reditelj Branko Baletić postavio pitanje: „Kako to da danas imamo vladavinu prava na tako niskom nivou kada su Crnogorci stotinama godina unazad poštovali nepisana pravila i rukovodili se običajima i čašću?“. Naizgled jednostavno pitanje je interesantno iz više razloga i podjednako sadržajno. Najprije ukazuje na značaj običajnog prava u Crnogoraca, kojem su se ljudi bespogovorno povinovali i to ne pod prijetnjom i uz, ono što bismo danas nazvali, aparat prinude, već iz moralnog zakona u njima samima koji im je „nametao“ pravila ponašanja. Tom moralnom zakonu ni smrt nije stajala na putu, jer se u smrt rado išlo zarad viših ciljeva i principa. Potom, upućuje na čast kao osnovni postulat društva i mjernu jedinicu dobrog i očekivanog postupanja. Čast najčešće shvatamo i definišemo kao moralni stav, zasnovan na etičkim principima, koji podstiče ponašanje vrijedno poštovanja. Najzad, samo pitanje nužno vodi zaključku da danas imamo problem sa vrijednostima, pa čak ni obavezujuća pravila koje država propisuje nisu poštovana. Ako su drugačije okolnosti, zašto su se promijenile moralne vrijednosti?

U vremenima društvenog posrtanja i krize morala i identiteta malo ko ima više da nam kaže od Marka Miljanova Popovića Drekalovića, junaka, perjanika, vojvode, guvernera Podgorice  i književnika, rođenog 1833. godine, iz plemena Kuči. Iako po mnogo čemu posebna figura u crnogorskoj književnosti, njegovo stvaralaštvo nema umjetničko-filozofski karakter, niti je, u tom smislu, doseglo visine pisane riječi jednog Petra II Petrovića Njegoša. Jednom sam se usprotivila opaski svog mentora da je Marko Miljanov čak i iznad samog Njegoša. Tada sam primijetila da je za razumijevanje Njegoša potrebno veliko predznanje, ali i, dosta ishitreno, zaključila da je Marko Miljanov „samo“ objedinio i zabilježio priče koje su se prenosile s koljena na koljeno. Ono što sam tada zanemarila je da je, stavljajući vrline u prvi plan, pisac, ne samo tada, uticao na izgradnju kolektivne svijesti o ispravnim i visoko vrednovanim normama i obrascima ponašanja. Sad, dakle, znam, da su Njegoš i Miljanov „samo“ dva svijeta iz istih brda jednako spremna da daju život za čast i odbranu dobrog i humanog. Za Marka Miljanova se istina nalazila u narodu i osjećao je obavezu da je prikupi, objedini i zapiše, za nauk plemenu i sledećim generacijama. Književni rad i čuvanje onog dobrog u narodu je doživljavao kao svoj misiju, pa i to što se opismenio u poznim, pedesetim, godinama treba shvatiti kao obezbjeđivanje sredstva za ostvarivanje cilja. A cilj je bio podizanje morala u plemenu herojske prošlosti koje je „nisko palo“. I upravo se u ovome nalazi ključ aktuelizacije njegovog djela.

Primjeri čojstva i junaštva su anegdote pisane u formi memoara i, s vremena na vrijeme, pisac navodi osobu koja im je svjedočila, kao dokaz njihove vjerodostojnosti. Valjda poput garanta da su ove događaje pričali istinoljubivi ljudi. Ali čak i da u to sumnjamo, sam sadržaj knjige bi nas razuvjerio. Kratke po formi, ove priče ne zalaze previše u istorijski kontekst i pozadinu dešavanja, već direktno i bez uljepšavanja opisuju situacije u kojima su se brojni žitelji tog vremena istakli svojim činjenjima. Što se, pak, stila pisanja tiče, moglo bi se dosta toga zamjeriti, a same priče ispričane su jezikom iz naroda, koji je, za mnoge, sada težak za praćenje i razumijevanje. Ipak, u Crnoj Gori, kad zagrebete po površini, i uđete među narod, brojne izraze i danas koristimo.

Poštenje je u središtu svih priča i, kako je Mihailo Lalić zapisao, „primjeri se izdvajaju po vremenski neograničenoj ljepoti moralnih podviga. To je knjiga kakvih je malo na svijetu, možda jedina u svjetskoj književnosti, knjiga koja je od početka do kraja posvećena, ispunjena vrlinama“. Čest motiv u pričama je praštanje. Junaci ovih priča praštaju i uvrede i živote. Kažem, živote, jer je krvna osveta bila važan segment običajnog prava kod Crnogoraca. Ismail Kadare u „Slomljenom aprilu“ do tančina objašnjava kanon Leke Dukađinija, te ubijanje do istrebljenja muških članova porodice koja je „uzela krv“. Marko Miljanov u više navrata pripovijeda kako izvršilac često odustaje od osvete, jer ne želi da ostavi, makar i krvničku, porodicu bez ijedne muške glave. Uz krvnu osvetu, knjiga nas uči i kultovima gosta i zadate riječi. Nevoljniku je uvijek pružano utočište, obezbjeđivana zaštita, pa čak i osveta ako mu se kakvo zlo dogodi dok je pod krovom domaćina. Onaj ko je uzeo hleb i so nikad nije mogao stradati od onog iz čije je ruke tu čast prihvatio. A o tome koliko je zadata riječ bila važna u narodu sam pisac u knjizi kaže: „teže je bilo štetovat riječ poštenu, no sve drugo što je ima!“ Na pomen takvih junaka i ljudi, nama se u Crnoj Gori često pluća nadimaju ponosom. Ipak, taj ponos istovremeno tjera potomke onakvih predaka na stalno preispitivanje.

Pišući o ljudima poznatim po svojim junačkim i čojskim podvizima, Marko Miljanov nam je dosta toga rekao i o sebi, iako se ni u jednoj svojoj knjizi sobom nije bavio. Kuči su i danas zadržali onu nepogrješivu sposobnost i lakoću postavljanja moralnih obrazaca iznad svega. I, sve to, uz obaveznu dozu humora tako svojstvenu briljantnim umovima. Zato je velika sreća družiti se sa potomcima Marka Miljanova.

Primjere čojstva i junaštva je napisao i čovjek i junak, učeći nas da je junaštvo braniti sebe od drugog, a čojstvo drugog od sebe. Osim što je to  najjednostavnije, a najpreciznije objašnjenje ova dva pojma, jedna je od prvih definicija ljudskih prava i sloboda u njihovom modernom poimanju. Junaštvo sa čojstvom ide ruku pod ruku. Danas bojna polja valja zaobići, a čestitost stalno dokazivati. Zato je Marka Miljanova važno iznova čitati. Iako se često čini da anegdote zabilježene njegovim perom svjedoče o duhu jednog prošlog vremena, one su mnogo više od toga, jer šalju univerzalne poruke.

Jovana Marović

Dodaj komentar