Dobro došli!
Telefon: +387 65 544 969
Latinoamerički diktatori, Tozovac i dedvudske kurve

Piše: Goran  Dakić

Oduvijek sam htio da me neko među novinarskom bratijom pita šta čitam, šta slušam i šta gledam. Ali, taj se belaj nikada nije slučio, pa sam tužno gledao kako drugi preporučuju i ovo i ono, a ja nisam u prilici da pomenem Himenesa ili Melvila.

Trovala me je ta želja „podmuklo, gnjilo“ i taman kada sam digao ruke i snove od samoga sebe, evo ti ljubaznog Maksimovićevog poziva i usmene molbe da za blog odgovorim na tri pitanja iz prve rečenice teksta.

Čovjek, dabome, mora da (pro)čita za života i ono što ne želi, ali ono čemu bih uvijek mogao da se vratim su Njegoš, Ćopić i Pekić. Potom „Tvrđava“ i „Pesma“. Bulatović. Ne sve, dovoljno će biti „Crvenog petla“ i „Heroja na magarcu“.

„Vašar na Svetog Aranđela“ Živojina Pavlovića, „Tuđa žena“ Žike Lazića, ponovo Živojin Pavlović i „Zadah tela“, potom „Šljiva sa nož-sjenkom“ Branka Letića i Mihailovićeve „Tikve“. „Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju“ Milovana Danojlića. Petrovićeva „Opsada“ i „Sitničarnica“ na kraju.

Toliko o srpskoj prozi. Branu Petrovića bih mogao svaki dan. I za doručak, i za ručak, i za večeru, a bogami i za užinu. Kao i Stevana Raičkovića. Svakako Desanku Maksimović. Ponešto od Lese Ivanovića i gotovo sve Nešićevo. Kršićeve „Govorne mane“.

Saramago je, pokazaće vrijeme, vjerovatno među najvećima u posljednjih stotinu godina. Treba ga čitati iznova i iznova barem jednom godišnje. Pogotovo „Jevanđelje po Isusu Hristu“, „Sedam Sunaca i Sedam Luna“, „Zapis o pronicljivosti“, „Stoleće u Alentežu“ i „Udvojenog čoveka“.

Potom Kundera, ali rani – „Šala“ i „Nepodnošljiva lakoća postojanja“. Šekspirove tragedije. Zatim Himenesov „Sivac i ja“, vjerovatno najljepša knjiga koju ću ikada pročitati. Ni sam ne znam koliko sam puta kupio ono jedno jedino izdanje iz 1982. godine.

Latinoamerikanci. Sabato prije svih. Borhes stop. Novela de dictador, odnosno romani posvećeni južnoameričkim diktatorima. Markes i „Jesen patrijarha“, Ljosina „Jarčeva fešta“, Asturijasov „Gospodin predsjednik“ i „Zeleni papa“.

Tu je svakako i Huan Rulfo i njegov vanserijski roman „Pedro Paramo“. Kompletno treće izdanje ovog romana, kazuju priče, otkupio je sam Markes da bi ga dijelio svima koje voli i kojima vjeruje da znaju šta je dobra knjiga…

Beskrajno volim muziku, nekada mi se čini više nego književnosti i film zajedno, a opet o njoj znam najmanje. Za mene muzika počinje i završava sa Balaševićem. On mi je dovoljan, ali kako nisam sakat u glavu, čeprkam i mimo njega.

Ne dovoljno da bih o muzici znao bar šestinu onoga što bih trebao da znam, ali valjda ima još života preda mnom, pa se nadam da ću nadokaditi propušteno. Pamtim tek izjavu kompozitora Svetislava Božića koji je jedared rekao da Čajkovski i „Stani, stani, Ibar vodo“ mogu zajedno ako čovjek zna za mjeru.

Mogao bih pisati o tome kako sam molio drugare pijaniste da mi preporuče najbolje izvedenog Rahmanjinova ili Lista, ali bi to bilo nepotrebno foliranje i nadmeno razbacivanje nevažnim podacima.

Reći ću toliko da je Tozovac moja klasika i da sam prekasno otkrio Šabana i „Hladno pivo“. Mogu da dodam da rep nije moja šoljica čaja, a opet ne mogu da ne priznam da je Furio Đunta ponajbolji pjesnik srpskog juga još od Bore Stankovića.

Filmove danas ionako malo ko gleda, ali ako baš neko insistira na nečemu što možda nije pogledao, onda neka to budu „Idi i vidi“ Elema Klimova i „Bijeli pas“ Semjuela Fulera.

No, s obzirom na to da smo u vremenu u kojem smo, onda se serije ukazuju kao bolji prijedlozi, a tu su bar stvari jasno. Umjesto da gledate zasigurno očaravajuće „Igre prijestolja“ ili one prave detektive koji citiraju Šopenhauera, učinite nešto za sebe i pogledajte bilo koju seriju koju je napisao Dejvid Sajmon.

Ako ipak nemate vremena za sve, onda budite ljudi i pogledajte „The Wire“. A pošto je pred nama uskoro i premijera filma „Deadwood“, „ovjerite“ i istoimenu HBO seriju o Divljem zapadu koja izgleda onako kako serija o Divljem zapadu treba da izgleda, a to će reći mnogo prljavih kurvi, pijanih i ružnih muškaraca i mutnih poslova koje prati epsko valjanje u isto tako epskom blatu u kojem je rođen američki čovjek. Sve u svemu – smrt Džonu Fordu, živio „Deadwood“!

 

„Mrlje na šanku“ Gorana Dakića možete kupiti u svim knjižarama „Kultura“ u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u ovim poslovnicama Pošta Srpske, kao i preko naše internet knjižare

Dodaj komentar