fbpx
Imprimatur tim preporučuje

Preporučujemo knjige za koje mislimo da su vrijedne pažnje

Marija Pejić

Kurt Vonegat – Klanica 5

(ako imate priliku da nabavite i čitate izdanje na engleskom jeziku, nabavite)

Vonegat je jedan od onih pisaca na čije sam ime nailazila na najčudnijim mjestima i to sporadično nekoliko godina. Ipak, šanse da ga se sjetim na ulasku u biblioteku bile su minorne, pa je tako ostalo da u septembarskim danima dobijem primjerak ove knjige od poznanika u kafani. Ne znam da li je do onog refrena and so it goes, ili do lakoće kojom sam se emotivno vezala za priču – ali ovo je definitivno roman koji sam u prošloj godini najviše osjetila. Možda je i do toga što nisam imala nikakvih očekivanja. Bilo kako bilo, Vonegat je divan spoj grdnog cinizma i dječijeg, skoro nerealističnog optimizma i humora, i svakako ostaje kao najdirljivije iskustvo čitanja u 2021.

Mašado de Asis – Posmrtni zapisi Brasa Kubasa

Skorašnje otkrivanje ovakvog pisca samo potvrđuje koliko je zapanjujuće moje neznanje. Daleko od toga da se kandžijam, ali prosto je nevjerovatno kako ovakav roman može proći bilo kome ispod radara, naročito ako se iole interesuješ za hispanoameričku književnost. Elegancija ovog romana navede čovjeka na pomisao da je pisanje najlakša stvar na svijetu. Ne znam da li sam trenutno suviše pristrasna, ali ovo je jedna od onih knjiga koje te u genijalštinu i ludilo uvedu na kvarno, pa se po završetku osjećaš izigrano i euforično, baš zato što si izigran.

Fernanda Melčor – Sezona uragana

Čitanje Sezone uragana podsjetilo me je na iskustvo čitanja Ljosinog romana Grad i psi, koji sam naivno na Sajmu knjiga u Beogradu, prije nekoliko godina, kupila majci za poklon. Poučena prijašnjim iskustvom, vjerovatno je trebalo da se u te svrhe držim Kundere, i već nakon nekoliko stranica Ljosinog romana razumijevam kakva je fundamentalna greška posrijedi. Priče o eksplicitnom nasilju i zlostavljanju, kao što je to slučaj i sa Sezonom uragana, poklanjaju se isključivo onima za koje znamo koliko mogu podnijeti u književnosti. Roman Fernande Melčor je od početka do kraja smjenjivanje mučnine i tenzije, ali ne u cilju šokiranja, već pokazivanja da zlo ipak nije imanentno čovjeku i da je uvijek u sprezi sa spoljašnjim faktorima koje obično ne biramo sami.

Sonja Lero Maksimović

Judit Šalanski – Atlas zabačenih ostrva

Judit Šalanski njemačka je autorka s čijim sam se pisanjem upoznala preko romana Žirafin vrat, prevedenog i objavljenog kod nas 2020. godine. Ova knjiga prethodila je toj, objavljena je kod nas u izdanju Službenog glasnika i predstavlja zbirku tekstova o pedeset odabranih ostrva na kojima autorka, kako navodi, nikada nije bila i na koja nikad neće otići. Nakon uvodnog teksta, kojim se objašnjava pozadina, ideja i koncept same knjige, slijede tekstovi istovremeno i vrlo lični i intimni, ali i esejistički i objektivni, posvećeni ostrvima rasutim širom svijeta. Svaki tekst upotpunjen je i grafičkim predstavama ostrva i izdvojenim najvažnijim podacima, a same priče, od kojih su neke više a neke manje poznate, zaista su nešto posebno – od krajnje toplih i dirljivih, pa sve do surovih svjedočanstava nasilja, što onog koje nosi priroda, što onog koje proizilazi iz ljudske prirode i postupaka.

Magdalena Blažević – Svetkovina

Zbirka priča Svetkovina Magdalene Blažević objavljena je 2020. godine, u izdanju Frakture, a potom, za tržište Srbije, u izdanju Kontrast izdavaštva. Broji dvadeset pet priča koje nisu dalje dijeljene u neke posebne cjeline, ali odluka da se povežu u jednu knjigu i više je nego opravdana jer ih sve u isti kontekst smješta izbor tema i tačaka gledišta, atmosferičnost prikazanih situacija i jedan nesvakidašnji i autentičan jezički izraz koji zaista odgovara atmosferi kreiranih narativnih svjetova. Njene su priče mahom posvećene ženskom iskustvu, i to onom univerzalnom, koliko god da su možda lokalno obojene. Upravo iz takvih perspektiva, autorka iz priče u priču gradi mreže najrazličitijih međuljudskih odnosa, dotičući se velikih i neiscrpnih tema poput ljubavi, slobode, seksualnosti, nasilja, ludila i smrti. Ovo je knjiga koja se čita polako, uz uživanje u jednom zaista posebnom i dorađenom jeziku, jeziku koji u dobroj mjeri odudara od onog na šta smo možda navikli u savremenom književnom izražaju, ali i uz grč izazvan suočavanjem s temama koje nam nisu toliko daleko koliko nam se na prvu može učiniti – ni prostorno ni vremenski.

Eve Babitz – Black Swans

Zbirka Black Swans, koja broji ukupno devet priča, objavljena je prvobitno 1993. godine. Uživala sam u čitanju o životu u Los Anđelesu osamdesetih i ranih devedesetih godina, s osvrtom i na period koji je tome prethodio. Holivud, kalifornijske vreline, želja da se nauči plesati tango, droga, Džim Morison, Chateau Marmont, zavist, prijateljski i ljubavni odnosi raznih profila – samo su neke od crtica koje prepoznajemo u pričama ove autorke.  Eve Babitz ima tu neku iznijansiranu i finu neposrednost i nenametljivost u pisanju, ali svaka od priča iz ove knjige je opet dovoljno upečatljiva: stilski, dirljivošću, humorom, vještim uvezivanjem na prvi pogled nekih tamo sitnica u glavne tokove priče, spajanjem memoarskog, esejističkog i narativnog…

Boris Maksimović

Havijer Serkas – Anatomija jedne pobune

U zadnje vrijeme nekako mi posebno sjedaju knjige koje govore o političkim dešavanjima, o prožimanju ličnog i kolektivnog, o pretapanju pojedinaca u masu, a ova knjiga je savršen primjer toga. Anatomija jedne pobune govori o pokušaju državnog udara u Španiji 23. februara 1981. On se nije do kraja odigrao, ali su pučisti upali u skupštinu i meci su fijukali iznad glava parlamentaraca. Ima snimak na Jutjubu, bacite pogled. Serkas je neprevaziđen u tome kad treba objasniti pozadinu određenih istorijskih događaja kao i motivaciju ljudi koji su bili njihovi akteri. Njegova sposobnost da nam približi ljude čija nam motivacija djeluje nedokučivo kao i umijeće da nam to stilski upečatljivo i jasno predstavi, po mom skromnom sudu, čini ga jednim od najvećih savremenih pisaca. Predstaviti jedan istorijski značajan događaj u svoj njegovoj kompleksnosti – u ovom konkretnom slučaju državni udar – znači preuzeti na sebe obavezu da objasniš sve ono što je do njega dovelo, sve one klasne, psihološke, ekonomske, političke, vojne ili bilo koje druge interese koji se kroz taj događaj prelamaju, dopunjavaju ili isključuju. Ukratko, treba objasniti cijeli jedan svijet na ograničenom prostoru, a to je izuzetno klizav teren na kojem su pali mnogi i to ne samo amateri. Srećom, Serkas nije jedan od tih. To je čovjek čije je pisanje ljekovito. Njegove rečenice su šavovi koji ulaze u neuralgične tačke društva, prožimaju ih i ponovo povezuju u jednu cjelinu. U svijetu u kojem smo svakog dana sve udaljeniji jedni od drugih imati jednog ovakvog autora znači imati bar tračak nade u bolje sutra. A to stvarno nije mala stvar.

Svetlana Aleksijevič – Černobiljska molitva

Nije prvi put da javno preporučujem ovu knjigu, ali bogami nije ni zadnji. Serija Černobilj je dala novi vjetar u leđa djelima Svetlane Aleksijevič, prije svega Černobiljskoj molitvi, i to s punim pravom, jer je ova serija dobrim dijelom bazirana na ispovijestima iz ove knjige. Prva scena knjiga je ujedno i prva scena serije. Teško mi je da nađem riječi koliko sam fasciniran ovom knjigom, svjedočanstvima koja se u njoj nalaze i njenim književnim postupkom obrade tih svjedočanstava kojim je spontane izjave, vrlo vjerovatno grube i nepovezane, dovela do nivoa čiste poezije. Taj osjećaj kad ti stane knedla u grlu dok čitaš priče o sudbinama ljudi kojima je taj događaj izmijenio život na jedan kranje brutalan i nepopravljiv način nisam mnogo puta sreo u književnosti. Najgore je što znaš da je to baš tako bilo, da su to stvarni ljudi, da su neki od njih i dalje tamo, kao što je tamo i sve ono što se oslobodilo tog aprila 1986. samo što se mi trudimo da ne mislimo o tome. Mi zapravo uopšte nismo svjesni šta je sve Černobilj i na koje je načine on izmijenio svijet, ali ova knjiga nam može pomoći da to bar malo bolje razumijemo. Već neko vrijeme hoću da krenem i s ostalim njenim knjigama, neke već imam u kući, ali – duboki uzdah – nikako da stignem.

Džon Vilijams – Bučers Krosing

Skoro je Ljiljana Šipragić radila anketu na Instagramu i pitala ljude koja je to JEDNA knjiga koju bi preporučili svima da je pročitaju. Ja sam bez previše razmišljanja rekao da je to Vilijamsov Stoner i stojim pri tome. No, njega sam već mnogo puta preporučivao, a i drugi su, zato bih ovaj put da skrenem pažnju na još jednu njegovu knjigu koja možda malo nepravedno leži u sjenci Stonera. Radi se o romanu smještenom na Divljem zapadu Bučers Krosing, koji je u Srbiji objavio Plato, a u Hrvatskoj Fraktura, samo pod nazivom Krvnikov prijelaz. To je priča koja je istovremeno i moderna i stara ko Grčka. Mladić, „u potrazi sobom“, dolazi iz Bostona u mjestašce zvano Bučers Krosing, negdje u Kanzasu. Tamo upoznaje jednog starog lovca koji mu nudi da uloži pare u njihov zajednički poslovni poduhvat. Ovaj zna gdje ima jedno ogromno, ali baš ogromno krdo bizona, samo mu fale sredstva da tamo ode i da ih poubija. Mladić pristaje i njih dvojica zajedno sa još jednim pomoćnikom kreću na put negdje u Stjenovite planine u Koloradu. To je bilo, kako bi Markes rekao, još dok je svijet bio mlad, a na Zemlji bilo još mnogo toga neotkrivenog. Vilijams ima tu nevjerovatnu sposobnost kojom čini da ti opisi prirode budu strašno zanimljivi, ti čitaš i čitaš kako čovjek utiče na prirodu i ona na njega i stalno hoćeš još. Mene lično te stvari uvijek smore, ali kod njega ne. Bučers Krosing je priča o čovjekovoj težnji da dođe do horizonta, da prijeđe sopstveni maksimum, da iskoristi sve što može iskoristiti čak i kad mu to ne treba, čak i kad to podrazumijeva uništavanje nečeg oko sebe, uništavanje koje nema nikakav veći cilj već je svrha samo sebi. To je priča o pretjerivanju, o kapitalizmu, o borbi čovjeka protiv prirode i protiv samog sebe, o iskorištenim i propalim šansama, o samospoznaji i još mnogo čemu drugom.

Dodaj komentar