U ove posljednje ubraja se i pisac knjige „Petodinarke“, rođen u Dalju, slavonskom mjestu kojem je posvetio i kojim je naslovio svoj prvi roman, nastanjen danas u Banjoj Luci, u kojoj se polagano ali nesigurno zaboravljaju sve naše izbjegličke ili došljačke sudbine. Njegov novi roman, sjajno ilustrovan, namijenjen je i posvećen nešto starijoj djeci i odraslima, vječitim deranima kakav je i sam, u ljepšem smislu te riječi, ostao. I djetinjstvu uopšte, opet u onom ljepšem smislu, iako ga takvim, u slučaju glavnog junaka, ova knjiga baš i ne bilježi. Dakić nije pisac pobjeda, patetike i izvrsnosti, jednako kao što njegov glavni junak, ćutljivi neznajša Željko Nišević, jeste sasvim običan dječak, iz sasvim obične, izbjegličke sirotinjske porodice, a opet heroj. Drugačijih, porodica ali i heroja, kao da i nije bilo u tim izbjegličkim kolonama: o drugačijima, na bilo koji način izvrsnima, Dakić kao da i odbija pisati.

„Petodinarke“ je zadovoljstvo čitati i zbog detaljnog opisa i nadahnutog presjeka života ovog malog, no istorijski i geografski nimalo beznačajnog mjesta. Zbog delikatnih emocija, živih i sadržajnih uspomena, nostalgije i melanholije, humora na sopstveni i tuđ račun, ukratko zbog svega onoga čime je autor, na isti način, načinio i daljsko tkanje svoje prve, nazovimo je tako, autofikcije. Iako je uglavnom nastojao da da vjerodostojan odraz vremena u kojem muze ćute pred istinskom tragedijom života, a ljudi za pjesmu nemaju želje ni poleta, Dakiću inspiracije nije manjkalo, naročito kada je u pitanju rodna rijeka, pa će njegovi „Dunavski vali“ zazvučati ovako:

Stojim i osluškujem njegov bešumni tok kroz plodne slavonske ravnice; stojim nekoliko centimetara od malenih talasa koji udaraju u peščanu obalu i brzo se povlačim nazad, preplašen tišinom kojom se ta moćna vodena stihija valja daljskim obalama. I ništa se, za taj jedan trenutak večnosti, ne čuje: ni krik obližnjih ptica, ni kreketanje žaba, ni lavež udaljenih pasa. Postoji samo tišina, ta lekovita i umirujuća tišina koja krepi i odmara, od koje se nikada ne možeš rastati i koja teče u tebi ma gde bio i ma kojim putevima hodio. Ona smiruje vatru, razgoni muku, potapa tugu. (U nju su i danas porinuti svi moji snovi i nadanja, želje i prkosi, strepnje i radosti.)

Međutim, ova knjiga zaslužuje pažnju i pozitivne kritike prije svega zato što predstavlja jedan snažno angažovan antiratni podsjetnik na izbjegličku muku, na zaboravljenu sirotinjsku kolonu, na nevolju od koje je, čini se, i Bog digao ruke. Bez imalo uljepšavanja i idealizacije, često svojstvenih književnosti posvećenoj djeci, naturalističkim rafinmanom reklo bi se, Dakić bilježi i književno oblikuje svoja sjećanja. Knjigu „Petodinarke“ odlikuju pripovjedačko višeglasje i vješto organizovan autoreferencijalan tekst. U njoj se dodiruju i prepliću različite sudbine, priče i ispovijesti. Teku doslovno iz nekoliko rukavaca, kao prema Dunavu, i slivaju prema Željku Niševiću i njegovoj životnoj priči, njegovom diskretnom herojstvu. Teku poput pojedinačnih izbjegličkih sudbina koje su se slile u neizbrisivu kolonu magistralnog puta novije istorije.

Petodinarke su, vidimo od samog početka, literarno i životno konvertibilna moneta. Za jednu petodinarku iz ovog romana moglo se kupiti „pet plovaka, 30 udica ili novi meps“, dok bi više njih bilo dovoljno za „najbolju pecarošku opremu u ulici“. Jasno je da su petodinarke iz naslova novčanica s ubjedljivom simboličkom ali i aksiološkom vrijednošću u ovom djelu. Petodinarke su tačka dodira i tačka presjeka različitih životnih priča, lajtmotiv ove daljske polifonije. Kada je u pitanju priča dječaka Gorana Dakića, otkrićemo tek toliko da će na početku biti „slatko“ zarađene, a da će na kraju priče peći poput savjesti.

Ima u ovoj knjizi nevelikog obima još mnogo toga da se pripomene, ali ostavimo to čitaocu da otkrije. Prije svega kada je u pitanju Željko Nišević, isprva za Dakića dječak bez svojstava, a zatim, na koncu svih priča, heroj nacionalne i svake druge istorije. Neko ko nije umio da zapamti ili prepiše poglavlje iz „učiteljice života“, a ko ju je istovremeno doživio na najteži mogući način, cijelim svojim bićem. Bio je to jedanaestogodišnjak koji je tri dana i tri noći bez prestanka vozio svoju porodicu u izbjegličkoj koloni.

Svi se ponekad sjetimo rata u svom rodnom gradu, svoga ali i tuđeg izbjeglištva, nevidljivog herojstva ni po čemu izvrsnih niti zanesenih, ali i te kako zaboravljenih dječaka. Dakić nas svesrdno na sve to podsjeća, neštedimice ali finim i nenametljivim tkanjem. Na sve to, ali i na brojne lijepe stvari, koliko god možda i nehotice, na to koliko je djetinjstvo draga i daleka uspomena, koliko je školsko odjeljenje fina i raznolika zajednica, koliko je drugarstvo, kao i herojstvo, neponovljivo i predodređeno spontanošću. Iako već pomenut u knjizi i to kao neko ko je „greške u fusnotama i nepotrebne rečenice otklonio“, osjetih potrebu da o ovom sjajnom i neobičnom romanu, djetinjstvu, drugarstvu, životu i životnom herojstvu, dodam još poneku riječ.

Roman „Petodinarke“ Gorana Dakića možete pronaći u svim knjižarama Kultura u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini i Sarajevu, u antikvarnici Ramajana u Banjaluci, kao i u sarajevskim knjižarama Buybook i Connectum Klub knjige. Knjigu takođe možete naručiti po sniženoj cijeni preko naše internet knjižare i to preko ovog linka. 

The post Saša Šmulja: „Petodinarke“ u opticaju appeared first on Imprimatur.